Kad piše supruga i majka - iliti neutrino otkriva pritajenu ženu blogericu

GOSPOĐA NEUTRINO GOSTUJE NA MOM BLOGU SAMO ZA VAS:

Ne znam kako napisati post. Ali jučer mi je bio rođendan i nakon fantastičnog dana i iznenađenja koje mi je priredio neutrino mislim da je ok da probam napisati nešto. Obećala sam mu to, a meni za njega ništa nije teško.

Već sam probala jednom napisati nešto, ali sam se izgubila u digresijama i veličini ideje koju sam tada imala i naravno odustala. Sada slijedim savjet iskusnog blogera neutrina i pokušat ću s nečim jednostavnijim.

Dakle ovaj je tjedan trebao započeti kao i svaki drugi. Nakon što ujutro otpremim malu neutrinku u školu, a neutrina na posao u zgradu preko puta naše stambene ( to sam ja načarala da ga mogu kontrolirati ;-) ) odlazim na moju lekciju ruskog s još dvije žene (Talijanke koje naravno koriste svaku priliku pričati talijanski međusobno bez obzira što je s njima u društvu netko tko taj jezik ne govori).

No, ovog ponedjeljka ostadoh kod kuće s malom neutrinkom koja je kurila 40 i to već drugi dan. Prije podne je proteklo u kuhanju ručka, kuhanju čaja, cijeđenju limuna, skidanju temperature …



Oko podneva je stigao neutrino, kao i obično na ručak, ali danas nije bilo samo to u pitanju. On ostaje paziti na malu jer ja imam dogovoren intervju za posao. Bila sam uzbuđena jer je to prvi puta nakon više od 5 godina da se vraćam u poslovno okruženje i pokušavam nešto u poslovnom smislu. Nakon što sam u Hrvatskoj radila skoro od 7 do 7, ovih posljednjih 5 godina provela sam u sasvim drugom okruženju. O tome nekom drugom prilikom jer ću otići u digresije poput nekog koga vrlo dobro poznajem.

Intervju je organizirala muževa firma. Prvo je stigao dopis o tome da žene koje su zainteresiran za posao mogu poslati svoj CV njegovoj firmi, pa će se oni potruditi da nam nađu posao. Iz znatiželje sam poslala CV i željela vidjeti kakve su mi šanse. Intervju je bio pomalo smiješan. Ja sam došla, a gospodin koji je vodio intervju ponašao se kao da sam ja došla moliti za bilo kakav posao, a on je taj koji mi može dokazati da ja posao ne trebam ili mogu raditi nešto humanitarno ili možda čak otvoriti svoj Internet posao jer to danas svi rade. Mislim - halo, pa vi ste mene pitali hoću li ja da mi nađete posao (!)…

No dobro, jedino mi je žao što sam zbog toga propustila popodnevni čaj s prijateljicama koje su stigle iz Škotske. Naime, naš mali klub kućanica se prilično prorijedio prije novogodišnjih praznika. Sve koje nemaju školsku djecu ili druge obaveze krenule su provesti zimu u toplijim krajevima. Jest da su se zeznule - naročito ove iz Škotske jer je ponekad tamo bilo hladnije nego u Kazakhstanu koji je poznat po ekstremnim zimskim uvjetima. S približavanjem proljeća stižu i one natrag, tako da naše malo društvo opet postaje brojnije, a dobili smo i nove članove.

Navečer je maloj neutrinki napokon barem malo pala temperatura i svi smo otišli na spavanje malo mirniji.

Utorak je dan kad neutrino ostaje na poslu za vrijeme ručka i jede sendviče koje sam mu pripremila, a ja imam aqua qym od 12-13. Opet se neutrino žrtvovao. Zbog male neutrinke je došao kući kako bi ja mogla odraditi svoj qym. Za uzvrat nije morao jesti sendviče, već ga je doma čekalo svježe pripremljeno grašak varivo i poruka puna ljubavi od njegove žene.



Već je srijeda, i moj se rođendan približava. Neutrinka je još bolesna - istina bez temperature. Poslala sam pozivnice za malu zabavu u petak u našem stanu. Nekoliko ženica i ja, uz Black forest kolač i šampanjac. Kvragu, a ja u srijedu još uvijek nemam šampanjac. Možda se to nekom čini jednostavno, ali u Atyrau nije. Srećom ja sam prije ispitala tržište. Našla sam šampanjac koji hoću, a u srijedu mi je uspjelo pronaći ga već u drugom dućanu. Problem je ovdje što ako dućan nije u walking distance ( u dometu hodanja ?, a jesam gasterbajterica …) moraš zvati vozača da te odveze do dućana. Ja se služim službom prijevoza, ako je to baš neophodno. Volim hodati i ne volim biti ovisna o nekome. U Zagrebu sam uvijek sama vozila, a u Londonu sam sve obavljala biciklom, što me posebno veselilo. No ovdje, nakon što nisam pronašla šampanjac u prvom dućanu, morala sam zvati vozača da me odveze u drugi, tamo pričeka 10 minuta dok ja odjurim i kupim to što već trebam (ako nađem što mi treba) i onda me odveze natrag kući.



U srijedu navečer šampanjac je bio u hladnjaku, a četvrtak je bio dan za pravljenje kolača. No ujutro, prvo ruska lekcija s istim gore već spomenutim Talijankama. I to sam preživjela, ali samo zato što i ruska učiteljica ne govori talijanski. A možda malo i zato što se njihov ruski ne može mjeriti s mojim. Ja pričam ruski šepavo, ali one su i dalje ljubomorne jer moj rječnik je mnogo mnogo bogatiji od njihovog. A o izgovoru da i ne govorimo. Je li vam neutrino već rekao da kad meni netko nije simpatičan, onda mi stvarno nije simpatičan?

Pravljenje kolača je proteklo bez većih problema, sad kad sam dovukla iz Hrvatske tonu pudinga od vanilije i dvije tone kremfixa kako bi se ovo njihovo šugavo slatko vrhnje stisnulo u kakav takav šlag.

Kako god, u četvrtak navečer Black forest torta (tako Englezi zovu Schwartzwaldicu) i Parfait kocke stajale su u hladnjaku uz već ohlađeni šampanjac. Mala neutrinka je ležala u krevetu ohlađena na normalnu tjelesnu temperaturu 36,6, ali još uvijek slaba i gripozna. Jesam li spomenula hektolitre čaja i iscijeđenog limuna?

Svanuo je petak. Lijep, sunčan i prohladan dan i naravno moj rođendan.

Mala neutrinka je ustala zajedno sa svojim ocem kako bi mi čestitali rođendan. To je velika stvar jer je ovih dana otkako je bolesna spavala bar do 11. Uglavnom, nakon čestitki i poljubaca vratila se u krevet i nakon samo deset minuta opet zaspala. Oh, kako joj zavidim.



Neutrino i ja smo popili kavu i divili se zajedno mojem novom fotoaparatu koji sam na moje veliko iznenađenje dobila za rođendan. Mislimo krenuti na jedan tečaj o tome kako najbolje iskoristiti svoju digitalnu kameru i baš sam jučer dok sam pravila kolače razmišljala o tome što ću ja na tečaju kad jedina u obitelji nemam svoj fotić, i sad - vidi vraga.

U deset još jedno iznenađenje. Zovu sa recepcije mogu li mi poslati u stan dostavu. Cvijeće je stiglo, ruže iz neutrinovog posta koje je donijela Kazastanka od 40 kila s krevetom. Da ne spominjem da je cvijeće bilo u ogromnoj vazi s vodom. Naravno da sam ga nazvala i rekla mu da nije normalan. Za rođendanski poklon sam naručila novi novčanik, a ne tamo neko cvijeće i digitalnu kameru :-).

Nakon ručka, ne mog omiljenog, već neutrinovog omiljenog (ipak sam ja dobra ženica) uslijedile su pripreme za doček mojih frendica. Samo su četiri, jer ostatak stiže drugi tjedan, ali nema veze repriza tea-timea, bez čaja, slijedi u ponedjeljak.
Stigle su kao i obično na vrijeme. Jedna je Dankinja, odrasla u Nizozemskoj udana za Talijana, druga je Francuskinja udana za Škota, treća je Škotlanđanka udana za Škota (kako dosadno) i četvrta je Australka udana za Australca, ali ima nećaka čija je žena Hrvatica porijeklom. Naravno da je posjetila Dubrovnik dok je krstarila po Mediteranu.

Uz neobavezno ćeretanje strusile smo dvije boce šampanjca, a i kolači su im se svidjeli. Ne znam, nisam nikad sebe smatrala velikom kuharicom, ali nakon Londona, a naročito ovdje - malo sam se umislila. Jedva čekam „Progresive dinner“ koji jedna žena organizira u našoj zgradi za kraj ožujka. Možda baš to bude moj slijedeći post, ako se ovaj iole svidi neutrinu.

Večer sam provela s neutrinom i malom neutrinkom gledajući najromantičniji film ikada, to je mišljenje moje danske prijateljice koja mi ga je poklonila za rođendan. Film je stvarno da sjedneš, pa se zamisliš dokle seže ljubav i strpljenje u dugogodišnjem zajedničkom životu. Preporučam svim romantičnim dušicama, a neutrino možda napiše i recenziju. Moram priznati da smo mala neutrinka i ja cmoljile, a možda je čak i neutrino malo zasuzio (ko kad sluša hrvatsku himnu, ako znate što mislim – hint je Aplauz žalosnom varalici).



Mislim da ćemo za vikend isprobati neki novi Atyrauski restoran, a možda se prošetamo uz rijeku koja je još zaleđena, ali mislim da više nije sigurna za hodanje iako lokalni i dalje buše rupe u ledu i love ribu. Čini mi se čak da ih je ovih posljednjih dana mnogo više nego prije. Cijeli je led na rijeci izbušen i izgleda kao košnica. Sve to se lijepo promatra dalekozorom s prozora naše dnevne sobe, što je vrlo zanimljivo i jedna od mojih omiljenih metoda za odmaranje nakon kuhanja, peglanja i ostalih sitnih kućanskih poslova. Jer - da se pohvalim, za razliku od Londona gdje sam sve obavljala sama, ovdje dvaput tjedno dolaze spremačice. Nije da je čišćenje kakvo bi mene groznu čistunku zadovoljilo, ali je ipak pomoć nakon koje ja još sve malo popravim i onda se mogu baciti na ostale aktivnosti kojih ima mnogo više nego što sam očekivala pri našem dolasku u Atyrau.

Jedva čekam drugi tjedan da mi društvo opet bude kompletno, a vrijeme nadam se dovoljno toplo za naše dugačke šetnje uz rijeku, pa „Fridinim“ tajnim prolazom do čajane u hotelu u kojem je nakon duge šetnje vrlo ugodno ispijati čaj ili odličan kapućino u ugodnom društvu. Možda o tajnom prolazu i čajani neki drugi put jer ovaj post je već dovoljno neutrinovski dug.

Ajde da vas sad čujem, ako tu ne bude komentara neću je više nikad uspjeti nagovoriti da nešto napiše ...