Neke zaostale slike - stisne me malo u grlu kad se sjetim našeg parka

Znam, znam ... dosadan sam i sebi samom.

Stalno sam na ovom blogu spominjao taj "naš park" kroz kojeg sam svaki dan prolazio dok smo živjeli u Engleskoj.

Ali kad je meni to bila takva promjena u životu.

Taj park i prolasci kroz njega, bili su takva razlika od jutarnje zagrebačke gužvancije i pritiska da je on sam postao metafora za sve što nam se promijenilo nabolje preseljenjem u Englesku.

Tu je mala neutrinka provodila sate i sate na dječjem igralištu, tu je puštala zmaja. Tu smo se mi vozili biciklima, tu sam moje vodio među divlje izrasle narcise u ožujku ...

Danas je park i dalje nesumnjivo lijep, ali tako daleko od nas, i iako nam ovdje uopće nije loše ipak malo stisne u grlu kad pogledam ove slike i kad se sjetim da vjerovatno nikada više taj park neću doživljavati onako kako sam to mogao dok sam u njemu bio stalno.

Slike su iz studenog prošle godine. Kad sam tamo zadnji puta bio.


Bilo je neobično hladno, ribnjak se zaledio, a na travu se uhvatio mraz.

Sivo i kišno jutro.

A opet na neki način idilično.



2 komentara:

Milena kaže...

Baš ti je lijep park. Za ozbač.

zvrk kaže...

I ja sam se po njemu cesto setala kad sam tamo zivjela.
Ima li slicnih parkova u gradu gdje zivis?