Uvrijedila nasilnika jer je rekla da je zlostavljač - Jutarnji.hr
Ne znam ništa o slučaju osim onoga što piše u članku, pa ako nešto krivo rasuđujem onda je to zato što me članak krivo informirao.
No pretpostavljam da je novinarka Kristina Turčin pokušala iznijeti sve elemente kako bi podržala ton u kojem je pisala, a taj je - kako već rekoh - pun čuđenja nad jednom presudom.
Neva Tolle, koordinatorica Autonomne ženske kuće Zagreb, kriva jer je u jednoj radijskoj emisiji 2003. nazvala zlostavljačem supruga jedne od žena smještenih u skloništu za žene žrtve nasilja i na taj ga način uvrijedila.
Iako je u konkretnom slučaju policija prije toga tri puta intervenirala zbog nasilja u obitelji te je pokrenut prekršajni postupak protiv tog muškarca, Županijski je sud presudio da je riječ o uvredi jer protiv njega nije postojala pravomoćna presuda zbog nasilja u obitelji.
Ove su dvije rečenice jedine bitne činjenice u ionako kratkom člančiću.
Gospođa Tolle je - pretpostavljam iz napisanog - u radijskoj emisiji spomenula IME I PREZIME određenog gospodina i nazvala ga zlostavljačem. Inače ne vidim kako bi sud mogao utvrditi da je upravo njega uvrijedila a ne nekog drugog čovjeka čija je žena u kući potražila utočište.
Sad, uz svo poštovanje i apsolutno priznavanje korisnosti rada autonomnih ženskih kuća i svih sličnih poduhvata - meni zbilja nije jasno zašto je gospođi Tolle trebalo spominjanje njegovog imena?
Što se dobroga može izleći iz takvog spominjanja?
Ako taj muž već nije javna osoba pa da iznošenje nekih detalja iz njegovog privatnog života ima status vijesti ili ulazi u formulu po kojoj javnost ima pravo znati - ako se dakle radi o nekom anonimnom čovjeku i njegovoj anonimnoj ženi - kako objavljivanje imena može pomoći?
Javnost od takve informacije nema ništa jer ne zna čovjeka, pa je očito da je njena objava uperena PROTIV osobe. Reklo bi se da javna osoba gđa Tolle, koristi radio i svoju osobnu popularnost kako bi nekome nanijela zlo. Ne čini mi se logično da bi stvarni zlostavljač postao odjednom dobar ako bi čuo svoje ime na radiju, pa ne mogu zamisliti da je gospođa Tolle mislila kako će - štojaznam - popraviti stanje u toj obitelji svojim činom.
Kako mi uopće znamo da je netko zlostavljač?
Da li je dovoljno da netko to javno izgovori, pa makar to bila i čelnica autonomne ženske kuće? Mislim da ne.
Da li je dovoljna činjenica već samo to da se zlostavljačeva žena pojavila u autonomnoj kući s optužbama na račun svog supruga?
Opet mislim da ne. Mogu zamisliti cijeli niz scenarija (doduše filmskih) koji bi u igru upleli razne pokušaje da se dobije razvod, skrb nad djetetom, nekakva odšteta, da se našteti nevjernom partneru itd.
Naravno, sve bi to podrazumijevalo da je žena lagala, a da čelnici autonomne kuće nisu to mogli ili znali prepoznati.
Ne vjerujem baš previše u takve scenarije, ali ne mogu ih ni sasvim odbaciti.
Pa kako ću onda doista znati da li je taj muž zlostavljač ili nije?
I nema mi druge nego se složiti da je jedini način da se utvrdi da je netko zaista počinitelj nekog kaznenog djela upravo onaj najlogičniji - da ga sud osudi.
Pa ako ga sud nije osudio, sve što govorimo, ma kako bili osobno uvjereni u nečiju krivnju, moramo s dužnim poštovanjem iznijeti uz sve razumne ograde. Jer dok gospodin X nije dokazani zlostavljač - svako takvo prozivanje je uvreda.
To je barem abeceda - zar ne?
Pitam se dalje, može li objavljivanje zlostavljačevog imena uopće biti u interesu žene?
Nisu li lokacije tih skloništa i njihove korisnice uglavnom nepoznati javnosti kako bi se spriječilo natezanje s nasilnim muževima i okolinom?
Kako se onda javno iznošenje činjenice da je gospođa ta-i-ta štićenica autonomne kuće te-i-te uklapa u cijelu priču?
A sada malo o reakcijama aktivistica:
Aktivistice Autonomne ženske kuće šokirane su ovakvom presudom i “odgojnom funkcijom” kazne. Postanu li ovakve presude praksa, tvrde, to će dovesti do potpunog onemogućavanja svakog javnog djelovanja ženskih aktivistica.
- Ovo je vrlo opasna presuda. Više od 80 posto žena koje trebaju našu pomoć i sklanjaju se zbog nasilja u obitelji u naše sklonište nemaju pravomoćne presude o tome da su njihovi muževi zlostavljači. Ako više javno ne smijemo uopće govoriti o takvim slučajevima i prenositi ono što su nam te žene rekle, naš posao gubi smisao - kažu u Autonomnoj kući.
Ne znam što aktivistice misle da im je zadaća, ali bojim se da opasno promašuju temu.
Pa nije valjda zadaća skloništa za žene izvještavati javnost o muževima zlostavljačima?
Zar su aktivistice ujedno i detektivke i odvjetnice i sutkinje?
Činjenica je da je vođenje skloništa za žene hvalevrijedan posao, ali to aktivisticama ne daje za pravo da se smatraju autoritetom i na svim ostalim srodnim poljima.
Što sprječava aktivistice da javno djeluju bez iznošenja imena zlostavljača? Zar priča zlostavljane žene Milice postaje vrijedna tek ako izneseš ime i prezime njenog muža Đure Basaričeka iz Bistrice Lesne, Baraka 5b?
Nije li na nemar društva, lijenost institucija, birokratiziranost sistema, političku nemoć i nebrigu moguće javno upozoravati i bez natezanja osoba njihovim imenima i prezimenima po medijima ?
Uopće ne vidim kako bi ovakva presuda mogla ikada naškoditi djelovanju skloništa za žene i autonomnih ženskih kuća.
Nadalje, sud je našao za shodno u presudi održati i lekciju o ljudskim pravima pozvavši se na pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života te doma, koje je okrivljenica prekršila.
I tu je pao komentar zbog kojeg i pišem ovaj post:
- Iz pozicije nasilja u obitelji, ovo je skandalozno jer kad je u pitanju obiteljsko nasilje, nema privatnosti obiteljskog života i doma - zaključuju u Autonomnoj ženskoj kući.
Otkud gospođama iz Autonomne ženske kuće PRAVO da odlučuju postoji li privatnost ili ne?
Jesu li one to pravo stekle time što su žene? Time što su aktivistice? Tko im je i kojim činom takvo pravo dao?
Zar su aktivistice od nekog izabrane na svoju funkciju? Kako se utvrđuju njihove kvalifikacije?
Netko se probudi jednog jutra, uključi u neku društvenu aktivnost koliko god ona u osnovi bila vrijedna i pomisli da može postupati sa pravima ljudi oko sebe kako mu se svidi?
Svatko može biti aktivist - štoviše vjerujem da bi to svatko i trebao biti (na ovaj ili onaj način), ali to ne znači da svatko ima pravo određivati gdje neka ljudska prava vrijede a gdje ne.
Pa se tako riskira da se od nekoga tko obavlja hvalevrijedan i uzvišen posao pomaganja drugome u nevolji, postane netko tko druge oko sebe lišava njihovih prava koristeći uz to metode pritiska i sile koje druga strana nema na raspolaganju ... hm, skoro da bih rekao da se riskira postati zlostavljač ...
P.S. Jedino opravdanje za objavljivanje muževog imena koje mi pada na um je ukoliko se radi o javnoj osobi. Ali o tome u članku nema niti riječi.
A to je isto zanimljivo pitanje - zašto se novinarka u članku nije usudila napisati ime tužitelja?
Postovi
3 komentara:
Istina, jako se mala količina informacija može iščitati iz dotičnog članka, a s tijekom ideja u tvom postu se u potpunosti slažem. Na žalost, stvari doista tako stoje; doista je malo ljudi sposobno razlikovati pojedine segmente u procesu utvrđivanja odgovornosti i posljedičnog penaliziranja, ako se ono nađe potrebnim.
Većina ljudi nije spontano sposobna razlučiti (vlastitu) emocionalnu uključenost u temu od organizacionih postavki pravnog procesa. Teško je to, posebno ako se teme doživljavaju kao moralno uvredljive - "nepravedne", a ne samo zakonski kažnjive.
Pretpostavljam da je to jer nam je teško zamisliti da bi netko fingirao biti npr. "žrtvom obiteljkog nasilja" - ali stvarnost ponakad dokaže da nas ima i takvih kojima to nije ispod časti učiniti uz povoljnu motivaciju.
ANONIMNA IZ BIH
Ja u obitelji imam 15 godina zlostavljanu osobu, te bih stoga da u riječniku iza riječi ZLOSTAVLJAČ stoji njegovo ime.
Kakva crna anonimnost.
A opet, i tvoji argumenti stoje....
Ja sam subjektivna i kao takva ne bih trebala komentirati ovaj post.
Pozdrav maloj Neutrinki
Pozdrav prijatelji, zovem se Marija Josip. Ja sam iz Sarajeva. Ovdje sam da bih prenio dobre vijesti potrebitima. Bila sam depresivna kad me supruga ostavila zbog drugog muškarca, jer sam tražio da prestanem raditi jer sam imao rak i slomio sam se. Oduzela mi je jedinu kćer, pa mi je jedina mogućnost bila umrijeti, pokušao sam je nazvati, ali ona me ignorirala, poslao sam joj SMS poruke i odjednom mi je odgovorila i rekla da je više ne zovem i ne šaljem, pa jednog dana Ući ću u kontakt sa svojim prijateljem na Facebooku i sve sam mu objasnio, a on mi je rekao da je i ranije imao iste probleme, upoznao me s čarolijom za magiju koja se zove Doktor Alaba, poslao mi svoj osobni e-mail i kontaktirao sam ga putem [ dralaba3000 @ gmail. com] i brzo mi je odgovorio, objasnio sam mu svoje probleme i rekao mi je da se ne brinem što je to učinio za toliko ljudi koji nikada nisu vjerovali u magiju, ali pogriješila sam što sam ga pokušala uvjeriti 24 sata da baci magiju i izliječi me raka i našao mi bolji posao i odjednom mi je poslao lijekove za svoju bolest, uzimala sam ih samo 2 dana i bila sam slobodna. Sutradan nisam mogao vjerovati svojim očima, netko je pokucao na moja vrata i taj dan nisam nikoga očekivao, odjednom sam to plakala moja supruga i nisam to mogla podnijeti, molila sam i tražila oproštenje, odmah sam dobio poziv iz moje tvrtke u kojoj sam godinama radio i unaprijeđen sam na mjesto direktora paragonske tvrtke u SAD-u, molim vas pomozite mi zahvaliti dr. Alabi na obnovi svega što sam prije izgubio, možete ga kontaktirati i putem whatsappa / viber sa svojim brojem telefona: +2349039885856.
Objavi komentar