I konacno treca prica, zapravo vise kao detalj ...

PRICA TRECA

U rujnu prosle godine, nakon novog natjecaja Fourth Plinth dobio je najnovijeg „stanara“.

Radi se o skulpturi Marca Quinna koja se zove „Alison Lapper Pregnant” (Alison Lapper trudna)

Ogromna bijela statua kojom je Quin ovjekovjecio junakinju moje prve price, nagu, tijekom njezine trudnoce krasit ce Fourth Plinth do travnja iduce godine kad ce biti premjestena na neku stalnu lokaciju, a Fourth Plinth ce dobiti novu umjetninu.




Gledao sam jucer taj prekrasni trg koji me svaki put ispunjava nekim neopisivim uzbudjenjem, bez obzira na doba dana i noci, bez obzira na vremenske uvjete – udahnem punim purgerskim plucima, napunim se londonstvom i udivljeno se jos jednom prosetam trgom. I gledao sam taj tako poseban spomenik.

Naravno da ima kontraverzi. Naravno da ima predbacivanja. Od toga da se radilo o “politicki korektnom izboru” do pitanja “cime je to ALison Lapper zasluzila takvu cast”.



Mene fascinira taj trg, fascinira me taj spomenik i fascinira me ova nacija.

Spomenik je vele jedni – pravi spomenik jednoj upornosti, ljudskom stremljenju i ljudskoj vjeri i pobjedi. Jer zaista kad pogledas sto je Alison sve prosla da bi uopce prezivjela, a kamoli pronasla umjetnicu u sebi stvarno shvatis da je njoj i ljudima poput nje spomenik mala satisfakcija. I njena poza sa tom izdignutom glavom kao da veli “nitko mi nista ne moze”

Spomenik je vele neki – simbol prihvacanja onih manje mobilnih, manje vjestih, manje sposobnih i manje sretnih – ali ne zato i manje vrijednih. Radi se o gesti politicke korektnosti mozda, ali cak i u tom slucaju o gesti koju je trebalo uciniti. Jedno drustvo koje pazi na svoje nemocne, slabe, stare i neodrasle kao sto to englesko drustvo cini – trebalo je jedan ovakav potez kao potvrdu.



Meni se svidja ideja jedne prolaznice koju sam negdje procitao. Veli ona da se radi o spomeniku majcinstvu.

Sam umjetnik veli da je trgu trebala kontra Nelsonovom falusoidnom monumentu pa je on feminizirao trg.



Alison je sarkasticno odgovorila na jedno od brojnih pitanja sto ona misli o svojem “pravu” na to mjesto – rekla je u prenesenom smislu - “ja barem nisam tamo dosla preko leseva”.

U svakom slucaju, uza svu raniju zaljubljenost u ideju cetvrtog postolja – meni osobno je ovaj spomenik silno dodao vrijednost trgu.

Stvarno volim zivjeti ovdje.




Linkovi i slike uglavnom sa:

http://www.planarchy.com/
http://www.bbc.co.uk

Eto, sad se moze dalje blogati - ucinio sam sve stosam mogao da vam ispricam nesto o gospodji Lapper ...

Tri price od kojih je ovo medjutim druga

PRICA DRUGA

Londonska je arhitektura nesto zbilja specificno.

Vec na prvi pogled sve te neobicne zgrade, ciglene fasade, uniformiranost tzv. high streeta, slobodni zahvati u gradske vizure, spremnost da se ultramoderni materijali i dizajn upotrijebe u neposrednoj blizini najvecih spomenika kulture sacinjavajuci tako leguru grada u kojoj je novo, moderno i danasnje nedjeljivo od onoga starog, povijesnog i neprocjenjivog.

Grad nema „muzejski dio“ u kojem su zabranjeni radovi i koji trune od silne povijesne vaznosti.

Nema vizuru u koju bi bilo zabranjeno intervenirati.

Nema tzv. „povijesne cjeline“ koje se onda cuvaju kao zjenica oka...

Ima upravna tijela koja imaju zadacu procijeniti i odobriti, ali je to daleko od onoga sto se u Evropi obicno smatra zadacom povjesnicara umjetnosti (ili povjesnicara kulture kako neki vole biti nazivani).

Ne znam jos dovoljno o tome da bih mogao detaljno ovdje izloziti (ako bi to uopce ikoga i zanimalo) kako to funkcionira, ali moja povrsna saznanja dovoljna su za raniju tvrdnju.

Bas kao i arhitekturom svaki put se zadivim nad nekim detaljem kojeg naucim o razvoju grada – da ne velim o urbanizaciji. Zato evo i ova prica:

Postojala je nekad u gradu Westminsteru (a Westminster je danas nedjeljivi dio Londona – stovise – strogi centar) osim poznate opatije i ogromna zgradurina koja je smjestala kraljevske konje, konjanicku gardu i sve ono sto uz to ide.





To je mjesto ugoscavalo kraljevske konje jos od 13. stoljeca i 1820. bilo je zdanje sa 600 godina povijesti (dobro, bilo je nadogradjivano, ali ipak konjusnica je konjusnica).

Te 1820. Ujedinjenim kraljevstvom vladao je Princ Regent – tj. Princ od Walesa koji je vladao umjesto svojeg prolupalog oca Georgea Treceg. Radilo se o jednom prilicno ekstravagantnom vladaru (nakon tatine smrti postao je George IV i vladao jos 10 godina – ali sada kao kralj) koji nije previse patio od opterecenosti prosloscu i koji je bio i prilican mecena umjetnicima.

Trac inace veli da je gospon svakoj dami koju je privolio u svoju loznicu na rastanku odrezao uvojak kose i pospremio ga u kovertu s njenim imenom. Vele da se nekon njegove smrti naslo oko 7000 koverti.

No, ako zanemarimo pricice o njegovoj opterecenosti seksom ostaje vazno da je njemu jednog lijepog dana palo na pamet da malo oplemeni grad u kojem stoluje pa se obratio svom omiljenom arhitektu. Taj je pak vec ranije preslozio jedan dio grada koji se do tada nazivao Marylebone Park zacrtavsi osnove onoga sto se danas naziva Regent's Park (Regent je upravo ovaj George IV o kojem pricamo) Danas je na obodu tog parka londonski zooloski. Trebala je tu biti jos i kraljevska palaca i neke vile itd, ali se kasnije od toga odustalo kad je regent odlucio sagraditi Buckinghamsku palacu. Cak ni njemu nisu trebale dvije palace u Londonu.

Dakle, taj je arhitekt grandioznih ideja dobio zadatak oplemeniti zonu u i oko kraljevih konjusnica. On je zadatku pristupio vrlo temeljito - srusio je kompletno ogomno zdanje stvorivsi tako enormno veliki trg na kojeg su posadjene dvije fontane. Sinula je tu nesto kasnije i fasada onoga sto se danas zove National Gallery i dotjerane su fasade okolnih zgrada

Danas on izgleda ovako nekako:



Naime, u slavu covjeka koji je spasio Englesku i osigurao joj visegodisnju premoc na moru porazivsi ogromnu spanjolsko-francusku flotu podignut mu je ovdje nadljudski spomenik, a trg je dobio ime po njegovoj najvecoj pobjedi.

Tih preko 60 metara stupa mora su za svakog turistu koji pokusava ovjekovjeciti svoj boravak u Londonu. Naime, ne moze se otici u London a ne otici na Trafalgar Square. I kad ste vec tamo ne moze a da se ne uslikate sa Admiralom Nelsonom u pozadini.



Ali je prava muka naci rakurs u kojem ce turist i Nelson biti prepoznatljivi na slici. Ili je covjek u prvom planu a admiral toliko daleko da se gubi – ili je admiral na svom stupu dominantna vertikala slike, a turist tek neprepoznatljiva sarena tockica u podnozju stupa.

Na tom su trgu nadalje osim fontana i Nelsonovog spomenika jos i 4 ogromna lava u podnozju stupa. Takodjer omiljena vizura za sve turiste i – penjaliste za svu djecuriju.




I moja se juniorka (to na slici NIJE ona) vise puta pentrala na lava, unatoc tome sto ju je gore trta da ne sklizne sa glatkih i ledenih broncanih ledja. No bilo je „tata, drzi me“ i onda smijesak za kameru ...

Trafalgar Square od svojeg je stvaranja do danas ostao mjesto gdje se Londoncani skupljaju kad god nesto treba proslaviti, prikazati, odmanifestirati, ali bogami i od-demonstrirati, od-protestirati i od-potuci-se-sa-policijom. Tu se slavilo kad je London dobio olimpijadu, tu se zalilo za zrtvama napada na podzemnu, tu se odrzavaju festivali kojima se slavi multietnicnost i multikulturalnost ovoga grada. (Kad se naviknes kako trg izgleda u normalne dane ostanes osupnut kad ga ugledas okicenog za indijski praznik svjetla – Diwali.)

Nadalje, trg je dovoljno velik da se na njemu bez guranja nadju, svaki na svom uglu i 4 kamena postolja koja su zapravo i razlog zasto vam pisem cijeli danasnji blog (dobar mi je uvod jel'da?).

Dva postolja su manja – na njima se nalaze statue dvojice generala koji su ratovali i upravljali Indijom.

Druga dva postolja su puno veca – namijenjena su konjanicima.



Na trecem postolju je skulptura kralja George IV. Iako je bio prilicno omrznut u vrijeme svoje smrti, ovdje mu je podignut spomenik – i to na konju. Nema ni traga kovertama, ali valjda je i mit o njima bio dovoljan da mu zasluzi ovo mjesto.



Cetvrto postolje je – prazno.



Tu je, naime, trebao doci William IV na svome konju, ali je – nestalo para.

Navodno.

A mozda je vladao prekratko pa se mislilo „Ajmo naci nekoga podobnijeg“.

I tako, svatko svoga i nikako da se dogovore. Cijelo se stoljece nije moglo naci nekoga tko bi bio dovoljno podoban i dovoljno velik da zauzme to mjesto.

Neki su predlagali Mandellu jer je Fourth Plinth nasuprot "Juznoafricke kuce" pred kojom su se redovito odrzavale demonstracije protiv appartheida (jesam ja lijepo rekao da se tu furt nekog bloga vikalo)

A onda je, na samom izmaku proslog stoljeca nekome u Royal Society of Arts sinula ideja:

Cetvrto postolje (The Fourth Plinth) – treba naizmjenicno ugoscavati radove modernih umjetnika. Radove koji ce svojom provokativnoscu, originalnoscu i kvalitetom zasluziti da budu na ovom cijenjenom mjestu.

Raspisan je natjecaj i prvo je postavljena skulptura Marka Wallingera „Ecce homo“



Onda je red dosao na Billa Woodrowa i njegov „Regardless of history“



Kazu da je to ljudska glava spljostena knjigom a iz svega raste neko drvo.

Treci je uradak bio „Monument“ Rachel Whiteread.



Jednostavan koncept refleksnog odraza postolja izradjen od prozirne mase koja lomi svjetlo na razne nacine u zavisnosti od doba dana tj. kuta suncevih zraka.

Naravno da ovakve odluke o „stanarima postolja“ redovito nailaze na komentare prolaznika, a nerijetko i na prave rasprave koje se vode po kulturnim casopisima i (valjda) okupljanjima kulturnjaka.

Mene odusevljava i sama ideja da se na tom povijesnom trgu, sa svim tim velikanima i svim tim impozantnim vizurama koji nose stogodisnju patinu sasvim uz bok mogu staviti i ovako moderna djela bez obzira sto ih ja mozda osobno i ne bih izabrao.

Hocu reci, meni mozda estetski poneko od njih i ne odgovara. Mozda mi je ono stablo nerazumljivo, ali mi je hrabra i osobita ta ideja da moderna umjetnost moze funkcionirati u sredistu urbanog i starinskog – bez potrebe da je se izolira u neka neboderska predgradja i svodi samo na nesto dostupno samo onima koje neki vrag tjera da posjecuju izlozbe moderne umjetnosti.

Umjetnost, i kultura uopce nisu privilegija bogatih ili onih koji neku alegorijsku sliku razumiju nego svih ljudi. I zato volim taj Fouth Plinth. On je simbol jednog odnosa prema kulturi i umjetnosti koji je meni tako tipicno engleski – mozda zato sto nigdje gdje sam do sada zivio nisam tako nesto uocio.

Tako su i u ranije spomenutom Regents Parku donedavno bila izlozena i djela naseg Dusana Dzamonje - u svoj svojoj ogromnosti povaljana po engleskoj travi ...

A Fourth Plinth kad na njemu nisu umjetnicka djela biva koristen za kojekakve publicity stunts, pa se tako neki uglavnom ilegalno reklamiraju dok im reklamu ne uklone.

Cak je i „Maddam Tissaud“ radi publiciteta izlozila tamo svog vostanog Davida.

Tri price od kojih je ovo prva

Tako mlad a vec recikliram :D :D :D

Ma, veli mi strina da sam prvi put pogrijesio jer sam sve tri price stavio skupa. Evo zato sada jedna po jedna, pa da vidimo tko ce izdrzati citati do kraja ...

PRICA PRVA

“Bio je 8. travnja 1965., dan nakon mojeg rodjenja. Moja je majka lezala sama u maloj sobi bolnice u Burton-upon-Trentu. Bolnicko osoblje dalo joj je sredstva za umirenje i nije mogla sasvim jasno misliti.

Sve sto je znala je da su je doveli da rodi dijete u bolnici jer je beba bila u cudnom polozaju. Sve se odvijalo na brzinu i iznenada. Sada lezi tu osjecajuci se malaksalo, uma zamagljenog sredstvima za umirenje.

Ne sjeca se samog poroda, ali sjeca se da je dosla zbog toga u bolnicu. Gdje je dijete? Zasto joj ga je nisu donijeli pokazati?

Kroz vrata svoje sobe mogla je cuti zvukove bolnickog zivota a jednom ili dvaput sestre bi je dosle obici. Kasnije tog dana cistacica je dosla pospremiti sobu i obrisati pod. Pogledala je moju majku na njenom bolnickom krevetu i primijetila da je budna.

“Cujete li svo to vristanje u hodniku? To je jedna od novorodjenih beba ... u strasnom je stanju. Nema ni ruke ni noge i ima veliku crvenu mrlju preko cijelog lica. Grozno izgleda. Sestre kazu da ce umrijeti za dan-dva, ili ce biti biljka cijelog zivota. Svi su u panici. Ne znaju sto da rade. Ne znaju ni doktori, Mislim da cekaju da to umre.”

Naravno to sam dijete bila ja, ali moja majka to nije znala.

Ne odmah.”

Tako zapocinje svoju pricu Alison Lapper, zena rodjena sa stanjem zvanim phocomelia.

Ostatak njene price ukratko ispricane mozete procitati ovdje.

Doslovno, Phocomelia znaci “peraje tuljana” (phoco – tuljan, melia – peraje).

Alison nema ruke.

Od nogu ima samo batrljke – nema koljena pa njena bedra zavrsavaju zakrzljalim stopalima koja su operacijama poboljsana kako bi njima donekle mogla hodati.





Ta je zena prosla nevjerovatan put – danas je ona nagradjivana umjetnica, punopravna clanica MFPA (Mouth and Foot Painters Association – Udruga slikara ustima i stopalima).



Zivi svoju umjetnost i u njoj prikazuje sebe kao umjetnicko djelo - odnosno iznosi ljepotu svoga tijela.


Photo: Dan Chung

Nedavno je objavila i knjigu briljantnu vec od naslova “My life in my hands”. To je njena autobiografija. Iz njene price linkane gore moze se naslutiti da se radi o necemu sto vrijedi procitati ... ja znam sto cu slijedece narucivati od Amazona.

Zaboravio sam napomenuti da je Alison uz sve drugo jos i samohrana majka. Iz neuspjelog braka ima sina Parysa.



Sin joj odmalena pomaze.



Kako rece gospodja Neutrino: „Kad ovo procitas prodje te volja da kukas kako ti nedostaje ovo ili ono ili kako ti je tesko u zivotu ...“