Još jedan ozbiljan post, za razliku od mojih uobičajenih urnebesno smiješnih ...

Ovih dana mi se same nameću neke teme oko ljudskih prava, jednakosti, politike ...

Oprostite ako mi je blog zbog toga preozbiljan.

Djelomično me okupirao FairTrade o kojem ću vam uskoro imati štošta za reći, ali tu su i druge teme koje mi skaču u fokus svaki put kad upalim TV ili otvorim Google Reader .

Na primjer, puno se ovih dana ovdje pisalo o dvjestogodišnjici odluke britanskog parlamenta o ukidanju ropstva.

Tim je povodom Engleska Crkva izrazila duboko kajanje zbog uloge koju je imala u trgovini robljem i iskorištavanju ropskog rada. Puno je komentatora iznijelo svoja mišljenja o robovlasništvu, o tome koliko je ono utkano u strukturu današnje Britanije i koliko se uopće današnja Britanija može i treba odužiti tim uništenim životima i eventualno njihovim potomcima.

Neki sliježu ramenima - ježi ga bilo je prije 200 godina, što ja imam s tim - drugi upozoravaju da potomci robova ni danas nemaju fer priliku, bez obzira živjeli u današnjoj UK ili u zemljama zapadne afričke obale gdje su im preci naseljeni nakon što je ropstvo ukinuto.

Hoćeš - nećeš svi smo mi na neki način i dan danas tim ljudima nešto dužni. Kao u onoj igrici sa sedam koraka do veze sa hollywoodskim glumcem, tako se i ovdje može uspostaviti veza sa nekom koristi koju mi danas izvlačimo iz ondašnjeg robovskog rada. I kad kažem mi, ne mislim samo na nas koji živimo u UK nego i šire, puno šire.

Povodom te obljetnice, neki su se daklem ispričavali za neljudskost njihovih prethodnika , neki su pokušavali teatralnim gestama okajati grijehe, neki su prozivali vladu i političare tražeći naknade i/ili beneficije za potomke robova, neki su bili prozivani pa su se s govornica ispričavali ili prazninu umatali u velike riječi .

A pročitao sam i jedan komentar (ali sada ne mogu naći link) koji je išao u kontrasmjeru - tvrdio je da ne treba od tog dana stvarati neki tjeskobni praznik u kojem će stanovništvo same sebe bičevati i smišljati sve gore načine samokažnjavanja. To je dan kojeg bi trebalo slaviti kao dan pobjede nad robovlasništvom, dan kad je Britanija izašla iz tog mraka i dan kad je nešto dobro započelo ... ne mogu se opredijeliti koji mi je pristup draži, mogao bih nabrajati razloge i za i protiv za svaki od njih ...

Onda, malo gledam onaj site The londonist na kojeg već dugo nisam svratio i oni donose vijest da se neki dan napunilo 34 godine otkako je prvih deste žena zaposleno u zgradi londonske burze.

Što praktički znači da je svjetska financijska katedrala (ajde dobro amerofili, jedna od dvije svjetske financijske katedrale) do tada funkcionirala kao isključivo muški klub.

Saznao sam i da je prva žena medju šefove (tj. svećenstvo, da ostanem pri toj metafori) stupila tek 2001.!!

Pa onda razmišljam malo o svemu tome, koliko se svijet zapravo strahovito promijenio u tih nekoliko desetljeća. Pa i u Hrvatskoj do 1945. žene nisu imale pravo glasa ... što je tih 60-ak godina prema svim onim stoljećima prije njih ..

Ne znam, diskutirao sam nedavno po nekim blogovima i ovdje oko toga je li prije bilo bolje i uvjeravao da nije - ja sam valjda nekakav optimist. Čini mi se da ova naša kugla ipak ide naprijed, koliko-toliko, a i mi skupa s njom. Imam nekakav dojam da se krećemo prema nekom idealu čovječnosti, ljudskih prava, sloboda.

Naravno da se svako malo spotaknemo i zaokupimo trenutnim napadom mržnje ili netolerancije prema nekome ili nečemu, ali u načelu - možda ipak napredujemo.

Grozno polako za one koji bi željeli tamo stići za svojeg života, ali hej - robovlasništvo je ukinuto tek prije 200 godina ... još je puno tema iz ovog područja kojima se bavimo i kojima se treba baviti - odnos prema starijima , dječji rad, odnos prema životinjama , anoreksija ... ali hej, eppur si muove !...

Oh, eto - opet jedan zamišljen, ozbiljan, post ... opet ću čuti da me nitko ne čita jer sam dosadan...


Photo: www.bbc.co.uk