Što je osamnaest kad brojiš unazad? Kraj punoljetnosti?

Još osamanest dana.

JOŠ OSAMNAEST DANA!

JOŠ OSAMANEST DANA!!!

Jel' vama jasno kako je to malo dana?

Jel' vama jasno kako je još puno posla?

Lagano me počinje hvatati šiza.

"Šiza" je inače jedna prilično bezvezna riječ. Nekako mi se čini kao nešto što sam čuo od starijih tamo negdje sedamdesetih. Kao neka pomodna riječ iz vremena smeđih samterica i debelih pulovera. I duge kose.

No da se vratim na temu, hvata me ozbiljno.

To je prirodna reakcija mojeg racija na moju varijantu ruskog ruleta. Nekom je za provalu adrenalina potrebno pentrati se po Everestu, bacati se sa ruba provalije u bezdan zapetljani u elastično uže, nekome trebaju sulude brzine u autima, avijonima, gliserima ... meni je dovoljno utvrditi datum u budućnosti do kojega nešto MORAM učiniti i onda ne raditi apsolutno ništa korisno u tom smislu.

Oko mene sve huči kao da dostižem mach 2, kao da je netko uključio warp pogon, a ja sjedim i buljim u zid koji se sumanuto približava.



No, uvijek sam takav bio ... neki to zovu kampanjski pristup obavezama, a ja ne znam kako bih zvao.

Nema veze koliko puta obećam sam sebi da ću ovaj put sve odraditi drukčije, koliko puta hladnokrvno proanaliziram sve korake koji vode do cilja, koliko precizno odredim vrijeme za svaku operaciju, uzmem čisti blokić, bilježnicu ili kompjuterski fajl u koje prva dva dana uredno zapisujem što sve treba napraviti i kada, te što je do sada obavljeno.

Dovoljno je malo popuštanje pažnje i ode ...

Koliko sam se puta kao klinac zdušno bacio na slaganje svoje sobe (što je zbog njenog permanentnog stanja posvemašnjeg kaosa bio herkulovski poduhvat - znate valjda priču o Augijevim stajama) da bih se za koji sat našao na podu, okružen brdom papirusina koje sam krenuo slagati, čitajući domaće zadaće iz drugog osnovne.

Koliko sam puta započinjao školsku godinu sa uvjerljivo najfenomenalnije urednim bilježnicama u bojama i sa crtežima koji su nevjerovatno slikovito dočaravali npr. staničnu stijenku papučice. Da bih se već tamo negdje oko polovice rujna zagubio u milion drugih stvari.

Koliko sam puta odgađao početak učenja za svaki ispit na faksu, gubeći vrijeme na ... ma nema veze. Nema na što nisam gubio vrijeme. Jel sakupljanje figurica iz Kinder jaja dovoljno dobra ilustracija?

I dan danas me ulovi, kad neki užasno važan posao treba dovršiti za tri dana ja se barem jedan dan borim sam sa sobom da prekinem sa čitanjem tuđih blogova ili što je najgore - i pomalo me sram priznati - svojeg vlastitog.

Ja sam, naime, sigurno jedan od najpismenijih i najzanimljivijih autora uopće.

Po mojem skromnom mišljenju.

No da se vratim svojem jurcanju prema zidu.

Onda me drmaju napadi grižnje savjesti. Opali me ujutro kad se vratim iz WC-a u krevet po još pola sata sna prije budilice. Strese me kao udar munje. Ono, kako još malo vremena a kako zastrašujuće brdo posla je preda mnom. Nema ni govora više o spavanju. Mozak radi kao blesav, zimica, pumpanje adrenalina i šum u ušima. Kako li ću se iz ovoga ovaj put izvući?!?

I jedan nevjerovatno dobar osjećaj koji se poput ekstaze počne razlijevati od nožnih prstiju kroz cijelo tijelo kad se konačno domislim nekog spasonosnog rješenja. Kao da sam sebi čvrsto i srdačno pružam ruku čestitajući si na briljantno riješenom problemu.

I onda opet imam jasnu sliku u glavi kako ću riješiti probleme, točno sve korak po korak, do u tančine mi se posloži. I opet krenem po tom novom planu.

Do slijedećeg zastranjivanja.


Još nismo napravili popis.

Subota je ovdje bila hladna i kišovita.

Em što sam pola dana prespavao, em što sam se zbilja naradio na poslu ovaj tjedan, em što smo svi troje bili letargični.

Odgledali smo četiri zadnje epizode druge sezone Lost-a. To je recimo bilo jako važno da napravimo prije nego što odemo jer ćemo tako morati kupiti samo komplet sa trećem sezonom. Tako da se ne može reći da je to vrijeme uzaludno potrošeno.

(Zaboravio sam spomenuti da je važan dio mojeg ruskog ruleta, smišljanje uvjerljivih objašnjenja i isprika pred samim sobom zašto nisam napravio nešto što sam planirao.)

Tako da u subotu nisam popravio vrata na mašini za veš što sam obećao gospođi i sebi samom. I nismo napravili popis.

Ali sam zato pročitao na internetu kako su naši igrali sa Kazahstanom i pogledao evrovizijsko natjecanje u plesu ...

A nedjelju smo proveli u shoppingu u Kingstonu.



Taj Kingston je jedan mali lijepi i slikoviti gradić sa svim glavnim dućanima, velikim shopping centrom i ogromnom robnom kućom. Odveli smo tamo našu frendicu iz Kazahstana da zajedno malo procunjamo po dućanima, prošetamo uz rijeku (500 metara jer smo padali s nogu od umora) i ručamo u Nando'su (znam, znam i vama sam obećao da ću o tom lancu restorana pisati - ali imam dobru ispriku ;-))

Od dobrih stvari koje sam nekako uspio napraviti je - odveli smo frendicu u dućan sa debelim jaknama da nam ona prstom pokaže one koje su podesne za kazahstanske hladnoće. Sad smo definitivno sigurni što moramo kupiti.

I kupili smo dvije one vreće u koje se utrpa puno odjeće pa se usisačom izvuče sav zrak i vreća onda bude mala-mala i možeš je staviti gdje hoćeš ...

To nam treba zato čuvamo tolike količine odjeće da nam ni dva kazahstanska stana ne bi bila dovoljna da je svu potrpamo.

Točnije, mogli bismo je utrpati, ali onda ne bi baš ostalo puno mjesta za nas.

Ovako ćemo, ako se te vreće pokažu kako-tako solidno rješenje, riješiti jedan dobar dio problema.

I tako. Prošao cijeli vikend, a mi baš nismo smanjili gomilu posla koju moramo napraviti do polaska.

Možda mi sutra ujutro sine kako ćemo to nadoknaditi ...


U čast današnjeg dana evo jedne ilustracije za Jimba. Ako ne znate zašto je ona tu, probajte to pronaći ovdje. Ako vam ni onda ne uspije, pitajte u komentarima.




A glede pitalice iz prošlog posta.

Na slici je bila kvaka (malo neobična, ali ipak - kvaka), a tad smo brojali 22 dana.

Pa je rješenje bilo - Kvaka 22 - Roman Josepha Hellera.


No, vjerovatno niste znali, a nisam ni ja dok to nisam maločas pročitao na Wikipediji - da je zbog toga što je u Judaizmu broj 18 posebno važan, Joseph Heller svoj roman htio nazvati "Catch 18" umjesto "Catch 22", ali su ga urednici odgovorili od toga jer se u isto vrijeme (1961) na policama pojavio jedan drugi ratni roman sa brojem 18 u naslovu. Bio je to roman Leona Urisa Mila 18

E sad kad i to znate, pogledajte koliko nam je dana ostalo danas.

Pa zar nije spooky?

7 komentara:

Anonimno kaže...

18-wheeler? :\ prejednsotavno?

neutrino kaže...

Ah, vec pogodjeno ... a nisam stigao ni link staviti ...

Zvone kaže...

18 je fantastičan brojka i to je velika brojka i ima je puno kad brojiš unatrag koliko si imao kila 121-103 =18 :)))

Anonimno kaže...

to sam ja creativa ali ovo niš ne kužim kak se prijavljuje

jimbo kaže...

Fala na ilustraciji :)
Nego...
Deder ti meni ovo objasni
Koliko sam puta odgađao početak učenja za svaki ispit na faksu, gubeći vrijeme na ... ma nema veze. Nema na što nisam gubio vrijeme.

neutrino kaže...

@ zvone - o pa cestitam!! 18 kila je super rezultat... eh da je meni doci na 121 ... ;-)

@ creativa - E vidis, ispod mjesta za upisivanje komentara imas ovo gdje mozes birati zelis li komentirati kao anonimus ili imati ime. Ako nisi na googlu ili na bloggeru, odaberi ociju Name/URL, iliti Naziv/URL i onda mozes upisati svoj nick, a ako hoces, mozes ostaviti i link do svog bloga.

@ jimbo

Sto se tu ima objasnjavati? Prijavis ispit, nabavis literaturu, napravis plan ucenja i onda se zaigras sa necim sto sa ucenjem nema veze. Spominjanim kinder jajima ili necim sasvim desetim.

herostrat kaže...

Ah, Mila 18...dobri stari Uris. Kad se sjetim samo kako sam gutao njegove knjige. Nikad poslije (a i dalje puno čitam) nisam osjetio takav gušt čitanja. Iako, ta Mila 18 je možda njegova i najlošija knjiga.