Kazahstančenje i Kazastanovanje. Prošla četiri mjeseca.

Danas sam konačno kupio taj wireless router i sad napokon mogu sjesti u dnevnu sobu i pisati post bez grižnje savjesti da se ne družim dovoljno s obitelji.

Otkrio sam dućan koji ima sve što mi je trebalo i još puno, puno više - pa me malo gricnula savjest jer sam u nedavnom postu napisao kako se ovdje routeri ne mogu kupiti. A upravo čitate dokaz da mogu. I još kakvi.

Pa me to razmišljanje odvelo do nekih drugih usporedbi, tumačenja, anegdota i koječega sličnog, a kako mi u glavi pomalo radi votka koju popih za kasni ručak iliti ranu večeru - ovaj će post biti miš-maš svega što mi padne na um a ima veze s Kazahstanom, ovdašnjim ljudima (ono malo što ih upoznah), a zapravo najviše sa životom jedne expatovske obitelji u Atyrau.

Počnimo od početka (osim ako vam se preskače po tekstu), ako niste znali - mi smo ovamo došli nakon preko pet godina života u Londonu. London je bio prekrasno iskustvo. Naše "prvo inozemstvo" (kako se to u expatovskom žargonu naziva - "primo estero" ili "first overseas assignment") me je, osjećam, razvilo kao čovjeka. Život u jednoj smirenoj i organiziranoj sredini sa planom za sve, sa rješenjima za sve životne situacije lako dostupnima - na internetu. Ljubazni činovnici u svim uredima s kojima smo imali posla, povjerenje s kojim su nam se otvarala vrata su nešto nedoživljeno i do tada nezamislivo. Nije da smo se u Hrvatskoj nešto posebno zlopatili ali svatko tko je ikad stajao u redu u bilo kojoj općini, pošti, ministarstvu i sličnom dobro poznaje osjećaj tjeskobe koji mu ulijeva neljubazno osoblje sa moći da čekanje produži za još koji sat, dan ili mjesec. U Engleskoj sam vrlo brzo navikao da postoji rješenje za svaku situaciju, da postoji neka služba kojoj je posao baš neki moj specifični problem i da smiren čovjek sa svakom neugodom bez problema može izaći na kraj.

Teško je zamisliti da čovjek dobije doma obavijest da nije platio porez i umjesto da se nateže po mramornim katakombama porezne uprave od sobe do sobe praćen biljegom ovim i mračnim predskazanjem onim, jednostavno digne telefonsku slušalicu nazove ljubaznu poreznu referenticu i izloži joj u čemu je stvar. Ona na to klikne po tastaturi, presloži dospijeća poreznih davanja, upita imamo li možda financijskih problema pa da nam je porezna obveza prevelika i želimo li razgovarati sa financijskim savjetnikom koji može naše rate rasporediti na način da ih uspijemo pokriti (nije nam trebalo ali nisam mogao vjerovati da mi se tako nešto uopće nudi), potvrdi da će nove porezne uplatnice poslati još danas (i jest), zaželi ugodan dan i ... gotovo.

E mi smo iz takve Engleske dolazili u Hrvatsku na odmore i već na parkiralištu aerodroma sam se hvatao u onoj tipičnoj gastarbajterskoj pozi koja me i samog toliko puta živcirala - "u nas u Čikagi"... ili "nemoš ti to tako u Vrankfurtu" ...

I onda rez. Potrpali smo se u kofere i kutije i doselili u Atyrau, Kazahstan.

Nakon četiri mjeseca sasvim mirno mogu reći - meni se ovdje zbilja jako sviđa.

Daleko je Atyrau od Londona. Ne samo geografski.

No daleko je od Londona i Zagreb, na žalost puno dalje nego što bi se to reklo po blještavim izlozima ili zapadnjačkim shoping centrima.

Ali da ne vučem te nezgodne paralele, ajmo mi o veselim temama.

Da vam velim - od Kazhstana sam vidio jako malo. Sedam dana u Almatiju prije par godina, povremeni posjeti Atyrau u zadnjih 6 godina i evo ovih 4 mjeseca nisu ni približno dovoljni za nekakav putopis, za nekakve dojmove o zemlji i ljudima. Ja ću zato pisati o onome što sam vidio i čuo a vi vodite računa da smo mi tek na početku našeg Kazahstanovanja.

Kazahstanci vole slatko

Na nadsvođenoj tržnici Koktem u Atyrau bio sam iznenađen kad sam vidio more štandova sa bombonima i dražejama.

Desetak takvih štandova sa ženicama u šarenim uniformama, sa jarko narančastim mrežicama u kosi, a pred njima blago u šarenim papirićima. Vaga, plastične lopatice ... ljudi dolaze, gospođa im doda plastični lavor pa onda oni uzimaju šaku crvenih sa crnim slovima, pa šaku plavih, pa šaku ljubičastih - onda im ona to vagne i zamota u prozirnu vrećicu. Pa oni krenu u drugi red, sa malo krupnijim (i malo skupljim) vrstama. Pa im ona to vagne i zamota, pa iz trećeg reda i tako to. Ode čovjek sa doslovce punom vrećom slatkiša. Kod gospođe red, odmah slijedeći kupac uzima lavor i ubacuje u njega svoje omiljene bombone.

Probali smo i mi ponešto od tih čokoladnih i drugih đakonija. Nije to ništa spektakularno. Ima zbilja nekih jako finih ali ima ih i posve običnih. Kao da je netko tisuće i tisuće bombonijera raspakirao i sortirao čokolatine u kupove. 

U supermarketima police i police pune slatkiša. Recimo da je jedna dugačka polica sa jedne strane puna zapadnjačkih proizvoda. Znate već kako to izgleda - Mars, Twix, Snickers, nezaobilazne Milke, Kinderlade. Ali to je tu samo tako - da se brojni expati imaju čime osladiti. Za lokalno stanovništvo tu je barem tri puta više prostora posvećeno keksima, domaćim kolačima, bombonima, čokoladnim delicijama, halvama, orasima u medu i to sve u ogromnim količinama.  

Pa što rade ti ljudi sa tolikim slatkim?

Kazahstanci piju čaj

Čaj je nacionalno piće. Kao nama kava i još malo više. Čaj se pije za žeđ, za opuštanje, za buđenje. Čaj se pije iz dosade, pije se u društvu ...

A čaj se uglavnom pije bez šećera.

Pa se zaslađuje u ustima. Slatkim kolačima, čokoladom, medom ...

Piju se razni čajevi - crni, zeleni, voćni - nema tu nekog prevelikog cifranja, nema općeprihvaćenog stava što je PRAVI način pijenja čaja. Pije se kako tko voli, ali je čaj nezaobilazan.

Pije se i umjesto vode. Pije se umjesto soka Pije se uz jelo. Uzmete meso i krumpir a ručak i uz to čajnik pun čaja ...

Ako pijete kavu nećete se osjećati izopćeni, neće vas čudno gledati, upirati prstom u vas ili s nevjericom vrtjeti glavom.  Ali ćete se morati naučiti gledati odmah s vrata imaju li na šanku Espresso aparat, da li aparat izgleda kao da radi i da li konobar/ica izgleda kao netko tko se zna tim aparatom služiti.

Jer raznorazni automati za kavu koje možete susresti znaju iscijediti nevjerovatne napitke koje bi se malo tko usudio nazvati kavom.

Kazahstanci piju i drugo

E da, Kazahstanci su od Rusa pokupili "kulturu" pijenja. 

Vole ljudi popiti i to je to. I piju žestice kao što se kod nas pije npr. vino.

Kad smo to prvi put vidjeli na jednoj večeri još u Londonu nismo mogli vjerovati. Uzme čovjek onu veliku tešku kristalnu čašu za viski (onu u koju će si neki zapadnjak naliti prst pića i ubaciti kocku leda) pa krene točiti i točiti i točiti. Barem deci - deci i po. Naša standardna mjera od nul-tri ovdje je valjda samo za one koji se odvikavaju ili za zagrižene antialkoholičare.

I opet, sjede ljudi, jedu i gutnu viski dalje. I ode boca dok si reko keks.

Odjel sa alkoholom u supermarketu je jednako velik ili možda čak i veći od odjela sa slatkišima. Samo votke zauzimaju police i police. Ja sam mislio da su francuzi neke mustre za alkoholna pića, ali sam počeo sumnjati kad sam vidio da u našem supermarketu ima barem nekih brat-bratu stotinjak vrsta votki. Ima i svega ostalog. I likera i viskija, brandyja, cognaca, vina, pjenušaca, ali votki ... nevjerovatno.

A u restoranu smo se zamalo zeznuli. 

Odemo mi na roštilj, a uz tanjure i normalne čaše na stolu servirane i male čašice. S obzirom da nešto ipak znam - skužim da je to za votku. Sad, nismo mi nikakvi ispičuture, ali kad je to običaj ... raspitam se kod konobarice na mom šepavom ruskom koja im je najbolja votka (ona odabere najskuplju - zar je to bilo koga iznenadilo)  i naručim DVIJE VOTKE (kao jednu za gospođu neutrino a jednu za mene).

Konobarica je zaprepašteno zijevnula u nas - dvije butiljke?

Ma neeeeee, dvije votke ... male ... maljenke ... čašice (bemu kako se kaže na ruskom?) aha, čaša je stakan ... stakančić, stakančuk ... stakanček ...

Kak u vas poručit dva stakana vodki ...

I onda smo naučili - votka se naručuje NA GRAME.

Najmanja narudžba je 50 grama i to je obično ona cijena koja piše u cjeniku. 50 grama je oko pola decilitra.

Kazahstanci prave maestralno meso na roštilju

Nisam još pričao detaljno o hrani, ali valjda vam neću pokvariti zadovoljstvo ako vam unaprijed kažem da su Kazahstanci nevjerovatni majstori od roštilja.

Šašlik je nacionalno jelo i valjda ovdje svaki kuhar prije nego počne učiti Chateubriande i tagliatelle mora savladati osnove izrade "paca", dovesti do savršenstva praktična znanja u termičkoj obradi svih vrsta mesa kako bi svaki zalogaj predstavljao organoleptički vrhunac. 

Drugim riječima, šašlik se jede zatvorenih očiju od uživanja. To je ono kad stavite zalogaj u usta i osjetite ugodu kako vam se širi kroz cijeu vilicu od ušiju i pogađa vas ravno u mali mozak ... ono kad se zapitate - pa kako nešto može biti ovako dobro. 

Uf ... ne znam kako da vam to dočaram?

Jednom sam pisao o umamiju ... e pa šašlik je pun umamija...

Kazahstanci baš i ne kuže ruski.

Kad dođosmo ovamo u nekom sam vodiču pročitao - "Ruski je jezik sporazumijevanja među narodima Kazahstana".

Kao, Kazahstanci (60% populacije) ni sami svi ne znaju kazahstanski, Rusi i drugi ne-kazahstanci ionako ne govore taj jezik pa je ruski ono što ih sve spaja.

Moj je ruski kriminalan. Trebala bi mi barem jedna serija postova da objasnim što je sve što me u tom jeziku zbunjuje. Za nabrajanje najčešćih grešaka koje radim treba mi cijelo poslijepodne a dok se ja ufuram u govorenje na ruskom, svi koji bi me mogli razumjeti jer im je ruski materinji već su pobjegli urlajući od straha da će im moje mrcvarenje njihovog jezika ostaviti trajne posljedice na psihu...

I onda mi kazahstanski vozač kaže da on govori ruski otprilike kao i ja!

Vozimo se nas dvojica, pokušavamo voditi nekakav općeniti neobavezan razgovor kakav već mogu voditi dvoje tuđinaca u skučenom prostoru automobila, ja se po običaju preznojavam jer se ne mogu sjetiti neke proklete riječi koju znam da znam (a preznojavam se i zato što sjedim u debeloj zimskoj jakni u autu gdje grijanje stvara tropsku klimu) on ponešto priča o svom selu i vremenu ... i onda provali da je moj ruski kao i njegov.

E da je jedini koji mi je to rekao mislio bih da je čovjek besramni lažac.

Ali isto mi je rekao i nosač u hotelu.

A i neke su konobarice hvalile moj ruski ... i neke kolegice s posla ...

A Kazahstanci nisu Englezi pa da razmišljaju o tome kako će sugovorniku biti ugodno.

Pa si ja sve više umišljam da probleme u komunikaciji ponekad imam zato što ljudi sa kojima ja pričam ruski taj jezik uopće ne razumiju ...

I kaj sad - da krenem učiti kazahstanski?

Kazahstanski je jezik jako čudan.

Ide mi na živce kad čujem da se stranci sprdaju s hrvatskim kao što se povremeno može čuti,

Znate ono, par pijanih Nijemaca negdje na obali počne žvakati i neartikulirano zavijati uz cerekanje - uglavnom su smiješni samo samima sebi.

Zato bih htio da ovo što slijedi ne shvatite kao moj pokušaj ismijavanja jednog jezika kojeg ne razumijem. No kad bih morao zapisati kako zvuči Kazahstanski to bi išlo nekako ovako ŽrmrljvbubuZIN, KhgrgkhlibunDA argh kekešvarn...

Našao sam za vas na Youtubeu ovaj filmić - tu možete vidjeti lekciju iz kazahstanskog ... vodite računa da se ovi ljudi trude izgovarati jasno i razgovijetno kako biste razanali svaku riječ.

Sve što sam naučio je ovdje:

Khairle Tan - Dobro jutro

Khairle Kun - Dobar dan

Khairle Kiš - Dobro veće

Khairle Tun - Dobra noć (ili laku noć)

Rahmet - Hvala

Kop kop Rahmet - puno hvala

Saubol - Zbogom

Khal-khalaj - Kako ste

Žakse - Dobro

Žanam - Loše 

Jedna zanimljiva stvar je, kao što ste vidjeli gore (a ne sumnjam da ste s pažnjom pročitali sve te riječi) loše se na kazahstanskom kaže ŽANAM. S druge strane "draga" se kaže ŽAMAN ...

Kužite Žanam i Žaman ...

E sad sam dobio inspiraciju za još poneki post.