Građanin, podanik i država

Danas ću vam otkriti što mi se svidjelo u Tate modern galeriji (tek da ne velite da ne ispunjavam obećanja ...).

Inače, ako baš niste redoviti na mom blogu, prvi post o toj posjeti vam je ovdje.

Drugi post je ovdje (to je onaj gdje se spominju zahodski eksponati).

Sad, ovaj post ćete moći shvatiti i bez ta dva prethodna (nisam ja baš neki majstor sapunica pa da razvijam radnju kroz razne nastavke), ali sam mislio da će vas možda zanimati...

I još jedna napomena. Zbog autorskih prava ne mogu vam ovdje djela o kojima govorim uklopiti u tekst. Ali sam zato postavio linkove koji bi se trebali otvarati u novom prozoru (ako nemate uključen pop-up blocker i ako sam sve postavio kako treba). Vjerujem da će vam otvaranje tih linkova puno pomoći u razumijevanju i doživljaju teksta. Moj savjet je da prvo otvorite sliku pa tek onda čitate tekst o njoj. Tako nekako to ide i u pravoj galeriji ...


Dakle, na petom katu, nakon minimalista i njihove umjetnosti (a nismo se složili ni jel to uopće umjetnost) ušao sam u privremeni postav koji se zove "Living history" tj. Živjeti povijest. Mogao bi se zvati i "što je čovjek u stanju učiniti čovjeku ..."

E to je ono što ja zovem modernom umjetnosti.

Picassova Plačuća žena nalazi se ovdje (jeste li se sjetili otvoriti link?), ali Picasso je već toliko uobičajen da skoro pa više i ne spada u modernu ... ipak, s obzirom da se radi o refleksijama na Guernicu - mjesto joj je u ovoj galeriji.

Guernica je gradić u španjolskoj Baskiji (dobro nemojmo sad o ovom uvjetnom oksimoronu) kojeg je Luftwafe 1937 strahovito bombardirala zbog toga što se grad usprotivio Francu.

Radilo se zapravo o testu. Trebalo je empirijski utvrditi koliko je bombi potrebno da bi se potpuno razorio jedan grad. Kao memento na taj strašni zločin Picasso je izradio svoj čuveni mural Guernicu.

Plačuća žena refleksija je na taj mural odnosno na samo bombardiranje.

--------------------------------------------

Nekoliko me djela u ovoj galeriji svojom tehnikom ili svojom porukom ushitilo a s obzrom da mi nisu bila unaprijed poznata petpostavit ću da će i vas zanimati.

Čitao sam, recimo, dosta o razdoblju koje se ovdje eufemistički naziva "Troubles" (Nevolje), a bilo je i zbilja dobrih i objektivnih dokumentaraca na televiziji ovdje o tim događajima. Razdoblje je to sukoba u Irskoj. Nasilja s obje strane. Silno jakih emocionalnih udara.

Možda me se stoga posebno dojmio ovaj triptih Richarda Hamiltona. Slike su sada u Tateu izložene jedna do druge, ali su u stvari nastajale kroz razdoblje od 13 godina.


Prva slika je The citizen (Građanin)

Jeste je dobro pogledali?

Rad je inspiriran TV dokumentarcem iz 1980. o takozvanom "prljavom protestu" republikanskih (IRA) zatvorenika u zatvoru Maze ("Long Kesh") u Sjevernoj Irskoj.

Zahtijevali su, naime, da ih se tretira kao političke zatvorenike, a ne kao obične prijestupnike i odbijali su nositi zatvorsku uniformu. S druge strane vlada je smatrala da bi priznavanjem političkog statusa zatvorenika dala povoda tumačenju da su oni u zatvoru zbog toga sto imaju drugačije političke stavove, a ne zbog konkretnih terorističkih djela za koja su osuđeni.

Tako su zatvorenici odbili nositi uniforme i nosili su prepravljene pokrivače.

Osim toga, tvrdili su da ih čuvari konstantno maltretiraju svaki put kad zatvorenici krenu iznositi noćne posude na pražnjenje ili kad idu na pranje. Zato su odbili iznositi noćne posude i uopće izlaziti iz ćelija. Prvo su mokraću izlijevali ispod vrata, a ekskrement bacali kroz prozor. No, ubrzo je uprava zatvora blokirala prozore i uvela stražare koji su mokraću s hodnika ponovo meli u ćelije. Zatvorenici su onda zidove ćelija oblagali izmetom.

I živjeli tako pet godina (1976-1981).

Možete li si to uopće zamisliti?

Hamiltonu je ovo "neobičan izraz ljudskog dostojanstva usred samostvorenog uzasa"



Kao prirodan pratilac "Građaninu", stoji "Podanik" (The subject)

Taj naoko uglađeni gospodin je lojalist Orangeman u punoj ceremonijalnoj uniformi i nije ništa manje ekstreman od čovjeka sa pokrivačem - tvrdi autor.


Orange Order je protestantska skupina inspirirana protestantskom pobjedom Oranjaca nad irskim katolicima Jakobincima u 17. stoljecu. Protestante je u bitku vodio Viliam Oranjski, koji je i doveden na prijestolje kako bi se spriječilo da katolik James dodje na vlast. Oranjski red inzistira na obilježavanju pobjede nad katolicima velikim godišnjim paradama po cijeloj Sjevernoj Irskoj. Tada se ovako slikovito odjenu i oko 12. srpnja krenu "obilježavati tradiciju i povijest".

Bez obzira na prosvjede svojih katoličkih susjeda.

Od 1970. do 2005. vojska je svake godine u velikom broju morala osiguravati prolazak Oranjske povorke i redovito bi dolazilo do izgreda a nerijetko i do krvavih sukoba. Cijela je Sjeverna Irska svake godine gorjela za vrijeme i još dugo nakon svakog prolaska.

Jer, svaka tuča, svaka kamenom razbijena glava, svako policijsko bacanje suzavca, svaka detonirana bomba i ispaljeni metak dodavala je na popis "zlodjela onih drugih".

I tako svake godine.

Zato je podanik (radi se o podaniku britanske krune naravno) okružen tragovima ljudskog otpada i uništavanja. Na lijevoj je strani infracrvena snimka oklopnog vozila koje prolazi kroz ulicu punu krša nakon detonacije bombe...



Treća je slika "Država" (The state)


Državu predstavlja vojnik. Zato što država između dviju toliko odlučnih strana i nema drugog izbora nego poslati vojsku. Onu koja bi trebala zadržati objektvinost i stati između Podanika i Građana.

A i da je najbolja i najpoštenija (što svakako nije, ali rekoh "da je") svejedno bi svaka od strana njezinu ulogu vidjela kao pristranu protivničkoj strani. Tako su vojsci onda i slikoviti prirodni pejzaži i gradske ulice - jednaka opasnost i jednaka prijetnja.



Toliko za danas. Imam još dva djelca koja bih vam htio pokazati, ali ne bih htio pretjerati pa vas zatrpati ogromnim postom ...

Ali me zanima što vi mislite? O postu, o modernoj umjetnosti, o ovim djelima ...

3 komentara:

vlasta kaže...

(bila, pročitala, samo da se zna)
Da ne filozofiram previše - lijepo ti to nama prezentiraš, mogu ti reći da si me zainteresirao za modernu umjetnost, odnosno za načine na koje suvremeni umjetnici izražavju svoje doživljavanje (tužne, teške) stvarnosti. Mislim da ću na proljeće skoknuti do Londona (pripremaj mi polako listu pristojnih hotela *** i **** (ako je ista kategorizacija kao kod nas, trebla bi biti) - hvala unaprijed :)))


(ono eliminirano je opet moj komentar - 1001 pogreška)

Liby kaže...

Sprema za nastavke :)

xiola kaže...

Ja volim buljit u ona gigantska Rothkova platna. Smiruju me.