Pst, na tragu su mi ... ne daju mi blogati ...

Sad je već sasvim očito, mračne sile su se urotile da me spriječe u bloganju.

Ima već nekoliko dana da sam sasvim onemogućen u pristupu mom blogu.

Kad god iz mog Google Chroma kliknem na ikonicu mog bloga dobijem onu groznu poruku "Ups, ova stranica nije dostupna ..."

Apropos jeste li se ikad svađali sa tim porukama o grešci. Ja najviše mrzim kad mi kaže "provjerite jeste li ispravno utipkali adresu stranice" ...

Ma kakvo utipkavanje?!?! sve je na gumb, sve je na klik. Budeš na nečijoj stranici, tamo ima neki zanimljiv link, klikneš na njega i onda "ups ... provjeri jesi li dobro utipkao"

Nemam ja što provjeravati... a pogotovo kad idem na vlastiti blog ... do tamo sve staze znam, i stižem za 0,05 sekundi ...

A on meni, provjeri ...

Uf

Elem, probavam na sve moguće načine - iz bookmarksa i bookengelsa, obišao sam i ono malo blogera koji imaju link na moj blog u svojim blogrollovima. Bio sam i guglao sam sebe (i nalazio sam se što je najbolje) - ali kad god kliknem na link koji vodi prema dragim mi plavo crvenim stranicama - ništa.

Probao sam i s posla. Ne ide.

Ne mogu niti do jednog bloga sa blogspot domene, ne otvara mi se ni blogger.com

OK, ako je index bio pod napadima, možda se sad netko sjetio i razvaliti po blogger.com-u.

Apropos, dobio sam jedan fini i ljubazni e-mail od indexa u kojem me kao cijenjenog korisnika obavještavaju da su nekoliko dana bili pod napadima i da mi je zato pristup njihovom siteu bio onemogućen ili otežan.

Vi koji znate za moje davne probleme zbog kojih više nisam na bog.hr - skužit ćete sa koliko zadovoljstva pozdravljam ovaj potez.

Netko će reći, mgli su to i ranije poslati, netko će reći - e neš ti sajta - Index.

Sve to nema veze. Ako sajtovi počinju svoje korisnike tretirati s poštovanjem meni je to super.

Netko će reći - Matija Babić to sve radi zbog novaca. Trta da će mu pasti posjećenost i prihodi od reklama.

Pa što?

Ako je i Matija Babić shvatio da nije sve u cicama i guzicama - to je samo plus civilizacijskom razvoju...

Uvjeren da je jadni blogger.com napadnut ja se naoružam strpljenjem i čekam.

I tako dva dana, sveudilj pokušavajući na internetu pronaći neku vijest o tome. Nemalo me čudilo da nitko ne piše o hakerskom napadu na site u vlasništvu googlea.

Našao sam neke stare zapise o tome kako je navodno Indija svojedobno pokušala onemogućiti pristup bloggeru ...

Počelo mi je to sve skupa fest smrditi na neki problem koji je ograničen samo na mene ili možda na Kazahstan.

Nije mi vrag dao mira, pa sam provjerio Google Analytics i ostao zapanjen podatkom da je TRIDESET ljudi došlo do mog bloga.

To je očit znak da je moj blog barem nekome dostupan.

Onda mi je nekoliko prijatelja odgovorilo na očajnički mail - saznao sam da njima sve funkcionira i da bi mogli pročitati sve što napišem na blogu ... kad bih ga se samo ja nekako mogao dokopati.

Konačno mi je Mario otkrio da je moguće da postoje neki problemi između nečega što se zovu DNS serveri i da je savršeno moguće da će taj privremeni geografsko internetski problemčić vjerovatno uskoro nestati.

Savjetovao je da pokušam problem riješiti koristeći prečice ili idući iza ćoška ili tako nešto.

Pa sam se ja sjetio da postoje nekakvi proksiji pomoću kojih se možeš pretvarati da nisi tu gdje jesi nego da si negdje drugdje.

Guglao sam (free proxy) i našao brdo popisa takvih stranica.

Tako sad i ovo pišem. Na stranici koja se zove "hide me now" samo ubacim sdresu mog bloga i Voila - evo me!

I sad kad sam se konačno uspio spojiti i napisati ovaj post - više ne znam o čemu sam htio pisati ovih dana ...

Zapravo znam, ali je sve već nekako out of date.

Da se zgražam nad onim šupljoglavcima koji sebe nazivaju pripadnicima supkulturne skupine i usput ostatku svijeta pokazuju koliko se idiotski mogu ponašati - ne da mi se. Da pišem o Jadranki i njenim nesposobnim prirepcima - ne mogu.

Moji fotografsko slikopisni uradci nisu baš izazvali urnebesno zanimanje, dijete mi je u pubertetu pa nam se obiteljski život nalazi na rollercoasteru njenih emocionalnih i drugih previranja uz usputnu moju (više) i gospođinu (manje) razdražljivost koječime.

Pogledao sam jedan zgodan film u tri pokušaja, ustanovio da Amazon dostalja i u Kazahstan (čak nije ni preskupo), još uvijek mrljavim iste knige jer se uspavljujem uz televiziju.

Pogledali smo jednu dobru utakmicu (Arsenal - Olympiacos), krkali u ponovootvorenom TG Fridaysu i otkrili još jedan dobar lokal sa dobrom klopom i odličnim DOMAĆIM pivom.

O svemu bih tome mogao od šuba napisati post ... ali toliko me izmučilo ovo traganje da sad nemam snage.

Od idućeg tjedna sigurno ponovo počinjem ...

Jutarnji se čudi presudi

Čitam danas nešto po internetu i vidim da se Jutarnji nešto iščuđava nad presudom suda.

Uvrijedila nasilnika jer je rekla da je zlostavljač - Jutarnji.hr

Ne znam ništa o slučaju osim onoga što piše u članku, pa ako nešto krivo rasuđujem onda je to zato što me članak krivo informirao.

No pretpostavljam da je novinarka Kristina Turčin pokušala iznijeti sve elemente kako bi podržala ton u kojem je pisala, a taj je - kako već rekoh - pun čuđenja nad jednom presudom.

Neva Tolle, koordinatorica Autonomne ženske kuće Zagreb, kriva jer je u jednoj radijskoj emisiji 2003. nazvala zlostavljačem supruga jedne od žena smještenih u skloništu za žene žrtve nasilja i na taj ga način uvrijedila.

Iako je u konkretnom slučaju policija prije toga tri puta intervenirala zbog nasilja u obitelji te je pokrenut prekršajni postupak protiv tog muškarca, Županijski je sud presudio da je riječ o uvredi jer protiv njega nije postojala pravomoćna presuda zbog nasilja u obitelji.

Ove su dvije rečenice jedine bitne činjenice u ionako kratkom člančiću.

Gospođa Tolle je - pretpostavljam iz napisanog - u radijskoj emisiji spomenula IME I PREZIME određenog gospodina i nazvala ga zlostavljačem. Inače ne vidim kako bi sud mogao utvrditi da je upravo njega uvrijedila a ne nekog drugog čovjeka čija je žena u kući potražila utočište.

Sad, uz svo poštovanje i apsolutno priznavanje korisnosti rada autonomnih ženskih kuća i svih sličnih poduhvata - meni zbilja nije jasno zašto je gospođi Tolle trebalo spominjanje njegovog imena?

Što se dobroga može izleći iz takvog spominjanja?

Ako taj muž već nije javna osoba pa da iznošenje nekih detalja iz njegovog privatnog života ima status vijesti ili ulazi u formulu po kojoj javnost ima pravo znati - ako se dakle radi o nekom anonimnom čovjeku i njegovoj anonimnoj ženi - kako objavljivanje imena može pomoći?

Javnost od takve informacije nema ništa jer ne zna čovjeka, pa je očito da je njena objava uperena PROTIV osobe. Reklo bi se da javna osoba gđa Tolle, koristi radio i svoju osobnu popularnost kako bi nekome nanijela zlo. Ne čini mi se logično da bi stvarni zlostavljač postao odjednom dobar ako bi čuo svoje ime na radiju, pa ne mogu zamisliti da je gospođa Tolle mislila kako će - štojaznam - popraviti stanje u toj obitelji svojim činom.

Kako mi uopće znamo da je netko zlostavljač?

Da li je dovoljno da netko to javno izgovori, pa makar to bila i čelnica autonomne ženske kuće? Mislim da ne.

Da li je dovoljna činjenica već samo to da se zlostavljačeva žena pojavila u autonomnoj kući s optužbama na račun svog supruga?

Opet mislim da ne. Mogu zamisliti cijeli niz scenarija (doduše filmskih) koji bi u igru upleli razne pokušaje da se dobije razvod, skrb nad djetetom, nekakva odšteta, da se našteti nevjernom partneru itd.

Naravno, sve bi to podrazumijevalo da je žena lagala, a da čelnici autonomne kuće nisu to mogli ili znali prepoznati.

Ne vjerujem baš previše u takve scenarije, ali ne mogu ih ni sasvim odbaciti.

Pa kako ću onda doista znati da li je taj muž zlostavljač ili nije?

I nema mi druge nego se složiti da je jedini način da se utvrdi da je netko zaista počinitelj nekog kaznenog djela upravo onaj najlogičniji - da ga sud osudi.

Pa ako ga sud nije osudio, sve što govorimo, ma kako bili osobno uvjereni u nečiju krivnju, moramo s dužnim poštovanjem iznijeti uz sve razumne ograde. Jer dok gospodin X nije dokazani zlostavljač - svako takvo prozivanje je uvreda.

To je barem abeceda - zar ne?

Pitam se dalje, može li objavljivanje zlostavljačevog imena uopće biti u interesu žene?

Nisu li lokacije tih skloništa i njihove korisnice uglavnom nepoznati javnosti kako bi se spriječilo natezanje s nasilnim muževima i okolinom?

Kako se onda javno iznošenje činjenice da je gospođa ta-i-ta štićenica autonomne kuće te-i-te uklapa u cijelu priču?

A sada malo o reakcijama aktivistica:

Aktivistice Autonomne ženske kuće šokirane su ovakvom presudom i “odgojnom funkcijom” kazne. Postanu li ovakve presude praksa, tvrde, to će dovesti do potpunog onemogućavanja svakog javnog djelovanja ženskih aktivistica.

- Ovo je vrlo opasna presuda. Više od 80 posto žena koje trebaju našu pomoć i sklanjaju se zbog nasilja u obitelji u naše sklonište nemaju pravomoćne presude o tome da su njihovi muževi zlostavljači. Ako više javno ne smijemo uopće govoriti o takvim slučajevima i prenositi ono što su nam te žene rekle, naš posao gubi smisao - kažu u Autonomnoj kući.

Ne znam što aktivistice misle da im je zadaća, ali bojim se da opasno promašuju temu.

Pa nije valjda zadaća skloništa za žene izvještavati javnost o muževima zlostavljačima?

Zar su aktivistice ujedno i detektivke i odvjetnice i sutkinje?

Činjenica je da je vođenje skloništa za žene hvalevrijedan posao, ali to aktivisticama ne daje za pravo da se smatraju autoritetom i na svim ostalim srodnim poljima.

Što sprječava aktivistice da javno djeluju bez iznošenja imena zlostavljača? Zar priča zlostavljane žene Milice postaje vrijedna tek ako izneseš ime i prezime njenog muža Đure Basaričeka iz Bistrice Lesne, Baraka 5b?

Nije li na nemar društva, lijenost institucija, birokratiziranost sistema, političku nemoć i nebrigu moguće javno upozoravati i bez natezanja osoba njihovim imenima i prezimenima po medijima ?

Uopće ne vidim kako bi ovakva presuda mogla ikada naškoditi djelovanju skloništa za žene i autonomnih ženskih kuća.

Nadalje, sud je našao za shodno u presudi održati i lekciju o ljudskim pravima pozvavši se na pravo na poštovanje privatnog i obiteljskog života te doma, koje je okrivljenica prekršila.

I tu je pao komentar zbog kojeg i pišem ovaj post:

- Iz pozicije nasilja u obitelji, ovo je skandalozno jer kad je u pitanju obiteljsko nasilje, nema privatnosti obiteljskog života i doma - zaključuju u Autonomnoj ženskoj kući.

Otkud gospođama iz Autonomne ženske kuće PRAVO da odlučuju postoji li privatnost ili ne?

Jesu li one to pravo stekle time što su žene? Time što su aktivistice? Tko im je i kojim činom takvo pravo dao?

Zar su aktivistice od nekog izabrane na svoju funkciju? Kako se utvrđuju njihove kvalifikacije?

Netko se probudi jednog jutra, uključi u neku društvenu aktivnost koliko god ona u osnovi bila vrijedna i pomisli da može postupati sa pravima ljudi oko sebe kako mu se svidi?

Svatko može biti aktivist - štoviše vjerujem da bi to svatko i trebao biti (na ovaj ili onaj način), ali to ne znači da svatko ima pravo određivati gdje neka ljudska prava vrijede a gdje ne.

Pa se tako riskira da se od nekoga tko obavlja hvalevrijedan i uzvišen posao pomaganja drugome u nevolji, postane netko tko druge oko sebe lišava njihovih prava koristeći uz to metode pritiska i sile koje druga strana nema na raspolaganju ... hm, skoro da bih rekao da se riskira postati zlostavljač ...

P.S. Jedino opravdanje za objavljivanje muževog imena koje mi pada na um je ukoliko se radi o javnoj osobi. Ali o tome u članku nema niti riječi.

A to je isto zanimljivo pitanje - zašto se novinarka u članku nije usudila napisati ime tužitelja?

Slike sa interkontinentalne šetnje - dio treći - bravo svima koji su došli do kraja

U prva dva nastavka ove blogovske trilogije prošetali smo niz Ural po evropskoj strani i pješačkim mostom preskočili na drugi kontinent.

Sad slijedi povratak po azijskoj strani.



Šetalište je novo novcato - završeno ovog proljeća. S desne je strane još neuređeno polje koje će najvjerovatnije uskoro vidjeti neku novogradnju jer je lokacija sad postala zbilja atraktivna.



Ova zgrada je izvana potpuno dovršena, ali još nije useljena.



Pitate li se kako je moguće sa sigurnošću reći da ova zgrada još nije useljena?



Odgovor je zapravo jednostavan i bez zavirivanja na potpuno prazno parkiralište - naime, na zgradi nema niti jednog "sanduka" od uređaja za hlađenje!

A iz nekog razloga, toga se arhitekti ovdje ne dosjete prije nego što se zgrada sagradi. Tako da se sve nove zgrade čim postanu napučene okite tim kockastim nakazama ko prištevima.

Ljeti temperature bez problema prebacuju 40, a kad sunce razvali u prozore može biti strašno vruće i kad je vani zapravo svježe. Zato je hlađenje naprosto nužnost, ali bi vjerovatno poskupilo gradnju pa se gradi bez njega. Onda svaki stanar pitanje rješava zasebno ...

Mala neutrinka je zamijetila još jednu karakteristiku - niti na jednom balkonu nitko ne suši rublje, a to je još jedna stvar koju se vidi na svakoj zgradi.



Netko me tražio da uslikam plažu.

Pa eto, ovo je jedna od gradskih plaža. Malo je hladno za kupanje (28C) pa baš i nema kupača, ali u srpnju i kolovozu plaže budu krcate.

Mene ni tada ne privlače posebno, ali ja sam razmažen Jadranom i divljim plažicama sa tirkiznim morem i zrikavcima ...



Naša zgrada dominira gradom.

Kad čovjek odraste u Zagrebu, razvije nesvjesnu potrebu za Sljemenom kao točkom pomoću koje se uvijek možeš orjentirati. U svakom dijelu grada ga možeš vidjeti ili naslutiti, a kad znaš gdje ti je Sljeme, onda znaš i gdje si u odnosu na Trg, na Dubravu, na Trešnjevku ili na bilo koji dio grada u kojeg želiš poći.

U Milanu, a pogotovo u Londonu - takvih orjentira nema. Izađeš iz londonske podzemne i osjetiš zbilja jaku potrebu za kompasom. Čak i kad skopčaš na kojoj ulici stojiš, čak i kad znaš da je zona u koju želiš stići negdje prema zapadu - nemaš blagog pojma gdje je zapravo zapad. Koliko puta smo se u vicu zapitali "gdje je sad Sljeme?"

Kad smo o tome ovdje pričali nekim prijateljima na večeri, čovjek lijepo veli - "a nama svima ovdje vaša zgrada upravo za to služi!" I fakat, Atyrau je najbliže brdo Kavkaz oko 700 km , pa naša zgrada svima služi da se ne izgube. Kao da bi se ovdje netko uopće mogao izgubiti ...



Ovo nisam ja slikao ;-)

To vam je samo da vidite koliko smo daleko od najbliže planine ...



Ovo NIJE naša zgrada. To je nečiji tuđi mirni dom s pogledom na rijeku.

Nije loše, zar ne?



A sada slijede nova tri arhitektonska uratka od kojih je ovaj još i najbolji.

Kod ove mi kuće i nije baš lako uperiti prstom što točno ne valja. Opći mi je dojam malo pretjeran, ali čini se da je čovjek ipak malo pazio na materijale i nije pretjerivao u razigranosti.



Ovaj se bacio u zidanje dvorca, ali je, čini se, potrošio sav budžet na stavljanje svega pod krov, pa nije ostalo ništa za dovršetak gradnje.

I tako ova nakarada sad tako stoji već neko vrijeme, naseljavaju je neki beskućnici koji tu noće dok to vrijeme dopušta.



Kod ove nisam znao što bih prvo uslikao. Kamena zidina sama za sebe i nije ružna, ali ovaj kočoperni ulaz sa stupovima, vitice na vratima, arkada koja nije arkada ...

A ono malo kuće što viri iza te grandiozne ograde utrpalo je još kiča, tek tako da ne usfali.

Ah kič. Ovo su primjeri kazahstanskog kiča, ali on je jako usporediv sa ruskim kičem i također sa engleskim kičem. No to je više onako tema za cijeli post. Moram samo uslikati par stvari prije no što se baim na tu temu da imam dovoljno ilustracija za ono o čemu pričam.




Ovo je ona druga vrsta ptica koje sam ovdje zamijetio, a koje se zovu "znaš-one-male-crno-bijele".

S obzirom da mi slike i nisu nešto ispale, morao sam ih staviti dvije.



S obzirom da sam ih slikao kroz ogradu ne smijem biti nezadovoljan. Slikao sam kroz ogradu jer se ptica skanjivala stati pred kamere ... valjda se sramila ili jutros nije stigla urediti frizuru.



Da nema ovog šarenog dječjeg igrališta u pozadini ova bi slika bila u konkurenciji jer mi je drvo baš otkačeno. Tako usamljeno i tako neobičnog oblika.



Ne znam što znači Бекмүса, ali ostatak sam razumio. "Anara, oprosti mi"

Kakav je to strašni grijeh počinio ovaj mladić da ga je Anara odlučila zbog njega ostaviti? Je li ju prevario il ju na neki drugi način povrijedio?

Bilo kako bilo, on je svoju pogrešku uvidio i pogazio svoj sram pred svijetom - on nju ovako javno moli za oproštaj.

Ne znamo ni što se desilo prije, ni što je s njima bilo poslije, ali to nam ne brani da u glavi slažemo raznorazne romantične i manje romantične pričice. Što vi mislite? Jeste li inspirirani za jednu pričicu koja bi objasnila ovaj grafit?



Kako rekoh, ribolov je jako popularan u Atyrau. Mnogi ljudi, svih uzrasta, svakodnevno izlaze na rijeku. Bojim se da to ne čine radi sporta nego radi preživljavanja - plaće su male a riba je besplatna. Na svu sreću rijeka je zbilja bogata ribom - svakodnevno se vide ljudi sa krasnim velikim primjercima somova, šarana i jesetri.

Drugi bitan motiv na ovoj slici je ova betonska ruševina. Dijelom zbog nesolidne gradnje, ali dijelom vjerovatno i zbog djelovanja leda ovo se molo urušilo. Brižni gradski djelatnici postavili su ogradu na preostalom batrljku (i to je već velika stvar) ali vađenje betonskih komada iz rijeke nikom nije palo na pamet. Stajat će tu vjerovatno dok ih led ne smrvi.

Led je inače dvostruko neugodan. Prvi je problem što se voda kad se smrzava - širi. (To ste znali jer vam nije jednom pukla pivska boca koju ste stavili u zamrzavanje) Kad se širi voda u rijeci onda svašta što je čovjek u tu vodu zarinuo bude zarobljeno, zdrobljeno, iskrivljeno i pomaknuto. Drugi problem je kad se led jednom krene otapati jer tad komadi leda teški i po parsto kila plutaju rijekom nošeni strujom i nekontrolirano udaraju u obale, stupove i sve što im se nađe na putu. Nije lako graditi u takvim uvjetima a još je teže graditi jeftino.

Postoje naime neke firme po Norveškoj i Kanadi koje su ravile tehnologiju i znaju kako se nositi s ledom, ali su njihove metode skupe. Zato je jeftinije svake dvije tri godine zabetonirati po par novih stupova nego skupo plaćati stup koji bi stajao deset godina.




Ova ružičasta zgrada je često cilj naših šetnji (ne i ove današnje). To je Nomad, najbolji Atyrauski indijski restoran. Mi smo probali dva ovdašnja indijska restorana i Nomad je onaj bolji. Uz to je i jeftiniji pa se stol treba rezervirati jer brojni expati baš tu dolaze na večere.

Neki dan smo došli tu na večeru a za susjednim stolom cijelo nastavničko vijeće škole male neutrinke. Ah što joj je bilo ugodno ...



Ovaj kafić je bio cilj naše šetnje. Zove se Black and white, ali je to nekome valjda bilo previše monokromatski pa je opalio narančaste zidove - tek tako da malo oživi atmosferu.

Palačinke i sokovi, voda, sladoled i kava ... ah, zar baš moramo dalje?

ЖАРЫС

Nautički turizam u cvatu.

ЖАРЫС

Bez obzira što slika iz ovog kuta već imam bezbroj - svaki put kad dođemo na ovo mjesto, ja to jednostavno moram slikati. Meni vjerovatno najljepši pogled na Atyrau. Ako se i vama sviđa poklanjam vam je za wallpaper.

Jedna fotka da naznači temu za neki budući putoslik na temu cijevi. Jer cijevi su u Atyrau nezaobilazne. Doslovno.

Kad sam prvi put došao u Atyrau 2002. godine vidio sam mnoga vrata poput ovih - drvena vrata zatvorena, a metalna ili rastvorena ili čak samo pritvorena.

Nad njima piše "Magazin", ali nema izloga ni bilo kakve naznake što se u tom magazinu može naći.

Ovo je jedan od tih starinskih dućana koji je evoluirao. Sad se lako zna da se tu prodaju dječje igračke i odjeća. Izloga još uvijek nema, ali je tu zato slika U BOJI koja jasno poručuje da ovaj dućan ima neke veze sa nasmijanom djecom.

Probajte zamisliti da nema slike na vratima i šarenog natpisa iznad ulaza.

Vidite li sad koji je to napredak?

=======================================================

I došli smo do kraja šetnje. Mene je zamorilo, ne znam kako vas ... jel itko pročitao sva tri nastavka?

Pitalica

Tko je i što je bio po zanimanju Englez koji je u razdoblju od 1941 do 1956 ubio između 433 i 608 ljudi, a da za niti jedno od tih djela nije nikada bio ni progonjen ni osuđivan?



Kad je odlučio prestati, kao sretno oženjen čovjek i vlasnik puba, Sunday Chronicle mu je platio pola milijuna funti (u današnjem novcu) za seriju članaka u kojima je opisao koga je sve i kako "sredio".

Umro je u staračkom domu u dobi od 87 godina nakon što je izdao nekoliko autobiografija.

Slike sa interkontinentalne šetnje - dio drugi, za preživjele

Nadam se da ste prikupili snage za drugi post sa hrpom slika i nešto manje teksta.

Znam da nije lijepo od mene ovako opterećivati moje ionako rijetke čitatelje, ali "nema velike umjetnosti bez velike boli", rekao bi Antun Barac, a ja ponovio bez ikakve veze sa prethodno napisanim rečenicama.

Morate mi oprostiti. Ovaj post pišem sa solidnom gripom, a nije svinjska (osim po kilaži bolesnika).

Nego gdje smo ono stali? Aha, izašli smo na obalu rijeke (Urala, djeco Urala - upravo onog Urala koji predstavlja prirodnu granicu između Evrope i Azije, kako ste to lijepo mogli naučiti još u pučkoj školi samo da ste pazili a ne blejali u onu malu u klupi do vas).

Čim smo krenuli naišli smo na ostatke sinoćnjeg partyja uz rijeku.



Atyrau je zapravo jako čist grad, na svakom ćošku netko nešto mete i čisti. Lokalni vele da je to način na koji vlada osigurava punu zaposlenost. Čete ljudi sa malim metlicama svakodnevno skupljaju pijesak s ceste. A s obzirom da smo u pustinji, pijeska i prašine barem ne manjka.

Elem, zato smo i sigurni da su ovi ostaci tu tek od sinoć, a ne primjerice od prošlog četvrtka.




Ova votka nije niti jedna od dvije koje sam ovdje probao, a boca mi se sviđa. I ima latinični natpis da bi i expati mogli znati što je unutra a ne da ih muči nekakva ВОДКА



Ova mutna slika je jedina koja je koliko toliko uspjela uhvatiti ovu ptičurinu koja nas nije promatrala pored puta.

Zapravo smo je poplašili pa je odletjela baš kao i sve druge ptice koje su me frustrirale svojim pomanjkanjem interesa za poziranje.

Ne znam što je to zapravo. Ja je zovem Velika Ptica. A to zato da je razlikujem od "znaš-one-male-crno-bijele" koja ovoj nije ni slična. Te "znaš-one-male-crno-bijele" su baš su slatke samo su isto tako nemirne kao što ćete vidjeti na nekim od kasnijih slika uz ove postove.




Šećući rubom kontinenta došli smo i do kraja novog šetališta. Uvijek me fascinira kad ceste, prolazi ili kao u ovom slučaju šetalište završi ovako - kao odrezano.

Tamo dvadesetak metara dalje nalazi se početak starog šetališta, sa ogradom, čvrstom podlogom i svime pripadajućim, a zabavno je da nikome nije palo na pamet da novo šetalište SPOJI sa starim. Znam, znam - revolucionarna je to ideja i koncept povezivanja šetališta nije baš tako lako za pojmiti, ali vjerujem da će u bliskoj budućnosti netko spoznati da bi takav kontinuitet, bez premca, omogućavao šetaču da ovuda prošeta i po kiši. Jer po kiši se ovih 20-ak metara utabanog tla vulgaris nesumnjivo pretvori u nepremostivu blatnu kaljužu.



Zar nije živa romantika?

Baš kad smo bili na tom utabanom dijelu ugledali smo brod koji je brektao uzvodno prema nama pa smo ispucali par fotki na njega. Ovo je uradak male neutrinke koji je jednoglasno proglašen najboljim.

Ja čak mislim da bi mogao biti najbolji od svih koje smo uslikali u ovoj šetnji. Što vi mislite?

Znam! Kad objavim sva tri posta dat ću vama da glasate za najbolju sliku!

U konkurenciji su za sada onaj traktor iz prethodnog posta i ovaj panj. Kod slijedeće dobre slike napisat ću velikim slovima ЖАРЫС.

To Žarjus na kazahstanskom znači takmičenje.



Kad se brodić primaknuo vidjeli smo da se radi o zamecima turističkog poslovanja.

Naime, u Atyrau turisti ne zalaze. Sve starije od 10 godina što u njemu postoji, tu je samo i isključivo kako bi zadovoljilo potrebe ljudi koji tu žive.

Tko bi se od domaćih vozikao brodom po rijeci? Ili izmišljao kojekakve izlete i zabavu da ubije vrijeme.

A onda su došle horde stranaca, pa su u prvo vrijeme (dok još nisu dolazili sa familijama nego stizali u smjenama na po mjesec dana) počeli cvjetati kafići, barovi, noćni klubovi gdje su ti, mahom, muškarci mogli trošiti lovu. A sada kad dolazi sve više obitelji sramežljivo se uvode razni oblici zabave za njih. Ponešto od toga organizira i kompanija za koju radim za svoje djelatnike, ali tu i tamo se probija i poneka privatna inicijativa.

Tako ovdje vidimo nekoliko stranaca na domaćem radnom brodu. Morat ćemo se i mi raspitati kako da se uključimo na jedno ovakvo vozanje.


Evo još jednog brodića, ali ovaj ide bez turista




Ovo je valjda neka buduća ustanova, možda škola ili takvo što. Zgrada je nova novcijata, a ono što je zavrijedilo uslikati je ovaj inventivni način zatvaranja prozora koje su majstori izbušili nepažljivo čitajući nacrt. Pa kad su skužili što su napravili zatvorili su rupu u zidu prvi što im je došlo pod ruku.

Ili su se možda prebrojali kad su gledali koliko prozora treba naručiti. Ili su im krivo dostavili...

Bilo kako bilo, svi prozori na svom mjestu samo jedan zazidan. Nije vrag da se radi o nekoj tajnoj sobi?



Pred zgradom sa zazidanim prozorom stoji krezuba ograda. Koliko vremena treba i uz djelovanje kakvih sila da se solidna željezna ograda ovako raspadne. Nema tragova nekih velikih radova, prolaza krupne mehanizacije, huligana ili nečeg sličnog što bi ovakve štete možda moglo nanijeti odjednom, pa je nestanak dijelova ograde čisti misterij ...



E onda smo prošli ispod najnovijeg automobilskog mosta i u miru mogli uslikati pješački most - najdalju točku ove naše šetnje do koje nam je trebalo možda sat vremena uz sva zastranjivanja i usputna slikavanja.

Meni je elegantan.

Daleko od londonskih ljepotana preko Temze, ali za Atyrau - nije loše.



Ovdje se rijetko može susresti bicikliste.

Klima im baš ne pomaže. Četiri do pet mjeseci hladnoće i leda, užarena ljeta sa temperaturama preko 40, dosta vjetra - sve kad bi drugi sudionici u prometu i bili najdruželjubivija gomila - vožnja bicikla bi bila neugodna.

A s obzirom kako se ovdje vozi - vožnja bicikla po ulici je čista ludost. Zato smo ove Amerikance i susreli na šetnici.

ЖАРЫС

Treća slika do sada koja mi se posebno sviđa.

Uslikao sam ovaj gliser sa gradom u pozadini i mislim da mi je dobro ispalo. Sve skupa malo nestvarno izgleda, ali na to se ovdje čovjek s vremenom navikne.



I da, to je taj most!

Iskreno govoreći iz daljine je daleko bolje izgledao. Izgrađen bez ikakvog ukrasa - samo zato da služi svrsi, sa tim kablovima, šarafima, sajlama ...

Nije idealno, ali hej - poslužit će za ovo interkontinentalno putovanje. S druge strane je Azija ...



A ne znam da li mi je i vidik s njega zanimljiv ili ne. Vidi se da smo praktički na kraju grada - u daljini je još rafinerija i neka druga postrojenja ...



Sa druge strane mosta je Žilgorodok. Stari dio grada u koji je humano preseljen dio njemačkog stanovništva u Staljinovo vrijeme.

Ovo bijelo zdanje je drugo kazalište u Atyrau, ono žilgorodočko, ono u kojem je mala neutrinka imala školsku priredbu ... ono meni ljepše ... no, o tome jedan drugi put.



Pred vama je još jedan objekt zaustavljen u rastu. Ne znam da li je investitor ostao bez love ili su samo otišli na godišnji, ali primjećujem poznat motiv sivih cigli u prozorima.

Možda ni ovdje nisu isporučili drvenariju?

Možda je na tržištu nestašica? Možda je sve otišlo Pevecu?



Znate ono kako se na karti ponekad uz rijeku ucrta i tanka (ili deblja) zelena zona kako bi se označilo područje koje rijeka s vremena na vrijeme poplavi i koje je zbog tog dodatnog izvora vlage u pustinjskoj klimi onda zelenije od okolnog prostora?

E pa ovo na gornjoj slici vam je ta zona ...



Jesam ja lijepo rekao da s ove strane mosta ima Nijemaca?



Ovo je dio jedne lokalne obitelji koja se zaputila na isto interkontinentalno putovanje koje smo mi upravo završili - samo u drugom smjeru. Oni će u Evropu ...



A mi ćemo sad lagano uzvodno po rubu drugog kontinenta. Uz slikicu još jednog brodića, pozdravljam vas i nadam se da s nestrpljenjem očekujete treći i posljednji nastavak ovog putoslika i putopisa.

Mo'š mislit

Slike sa interkontinentalne šetnje - dio prvi

Ajde, da vam danas ne bude sve samo o nogometu ...

Ovaj post i dva nasljednika mu su tipičan primjer postova zbog kojih skoro nitko ne čita ovaj blog.

Naime, dugački su.

Ali uvalio sam u njih i cijelo jedno brdo slika pa će vam valjda biti podnošljiviji.

Ajmo mi sad na temu, kad sam već tako lijepo odradio uvod.

Dakle, uvijek nas ljudi koji ne žive u Kazahstanu pitaju kako je ovdje zapravo ili "na što liči taj naš Kazahstan".

E pa, slika govori više od tisuću riječi! To naravno nije razlog da ja uz dvadesetak slikica ne opalim kojih tisuću riječi - tek tako da se nađe...

Izašli smo ove nedjelje u šetnju s kontinenta na kontinent i odlučili slikati sve za što smo mislili da bi nekome moglo biti interesantno, sve što nam se činilo neobično, sve što smo poželjeli imati kao uspomenu, sve za što smo mislili da bi nam jednog dana moglo nečemu poslužiti ... htio sam slikati i nešto što bi netko mogao masno platiti, ali Paris Hilton iz inata nije ove nedjelje šetala uz rijeku ...

Oprez, kad gledate slike koje su nekome zanimljive i neobične skloni ste misliti da je sve u tom gradu zanimljivo i neobično. Nije. Baš kao što ni London nisu sve sami parkovi i šetališta uz Temzu tako ni Atyrau nije samo ono što ćete vidjeti u ovom i slijedećim postovima. Ako ispada da je Atyrau jedan sasvim otkačen i šašav grad, to možda i nije pogrešno, ali ne bi trebalo proizlaziti iz ovih slika ... uostalom vidjet ćete.

Isplazili smo tako tog nedjeljnog podneva iz našeg ugostiteljsko rezidencijalnog kompleksa i izbili na ulicu. Temperatura ugodnih 28 što je za kazahstanske prilike sasvim OK. Zrak je suh, piri vjetrić, pa nije uopće vruće. Osim ako ste baš sjeli na direktno sunce (no sunce je ovdje strašno jako i u listopadu).

Pogledali smo na istok i uvjerili se da radovi na pješačkom mostu iznad užurbane Satpaeve napreduju sporo, ali ... hm ... sporo.

Teško je i povjerovati da su metalne ograde na pločniku postavljene još u svibnju, a da je sve što je do sada napravljeno par betonskih stupova i ova greda koja ne izgleda nimalo obećavajuće.

Jesam li već pisao o zaštiti na radu u Kazahstanu?

To je tema koja zaslužuje zaseban post ili više njih, ali ne bih sad o tome.

Pokrivalo za glavu kojim se modira ovaj djelatnik nisam još imao prilike vidjeti, no tko zna - možda postane trend. Slegnuli smo ramenima i krenuli na zapad ...

Zašto sam slikao ovaj bankomat?

Zato što svaki put kad ovdje vidim bankomat (a ima ih na stotine i u moram vam to jednom slikati da vidite) padne mi na pamet Višnjan u Istri.

Pošli mi ovog ljeta da obiđemo štošta istarsko, pa i zvjezdarnicu. OK, nisam to baš sjajno isplanirao, pa nam taj segment izleta i nije naročito ispao, ali nije to ono bitno. Bitno je da smo poželjeli podići nešto gotovine. I našli mi banku (istarska čini mi se), ali nigdje bankomata. I zavirili pored dućana, i pored zvjezdarnice (OK to je već bila gesta očajnika) i konačno upitali jednog starijeg gospodina.

A on nam veli: "Joj banka vam radi do 4, a u ovo doba ... nema tu bankomata nema ... možete do Poreča, tamo vam je najbliži ... nije vam to daleko, samo ovom cestom ravno i 12 kilometara pa ste tamo ..."

Eto, nema veze s Atyrauom ali mi je palo na pamet.

Ovo bi bilo sasvim normalno pročelje da pred njim nije parkirana ova bijela kutija. To NIJE neko odbačeno smeće ili slučajno odložen komad bijele tehnike. To je klimatizacijski uređaj čvrsto ušarafljen u tlo. Postavljen tu s namjerom i planski.

Časna riječ

I stoji tu tako i ljeti i zimi. Nemam ni najblažu predodžbu kako on išta hladi tu gdje je, ali ako nekog zanima mogu ja postati još koju sliku.

No, idemo dalje ...

Ova slika je mutna, ali nije ni važno. To je naša najbliža apoteka koju smo morali posjetiti da se odmah riješimo velikog problema.

Bez brige, nitko nije bolestan. Maloj neutrinki je za školski projekt iz Sciencea (tj. znanosti) neophodno potreban Aspirin kako bi sa prijateljima uspjela ustanoviti koja će tvar pomoći da cvijet u vodi duže potraje. Penny već ima, a sad ima i Aspirin.

"Apteke" su jedno od prvih opažanja koje sam imao u Atyrau - ja baš i nisam neki veliki opazitelj, mene pojave moraju baš maznuti u čelo da bih ih primijetio, ali apteke u Atyrau ne možeš fulati. Ima ih cijelo more. Na svakom ćošku čitaš dvojezično Apteka - Derihana. Stoje nerijetko jedna do druge i uopće nemam dojam da si konkuriraju. Posla ima za sve, ali nemam dojam da su ljudi ovdje nešto posebno bolesni. Misterij.

Stanarima ove zgrade bilo je posebno važno da se zna i naglasi kako je njihova kuća u ulici Kaniša Satpaeva na broju 18 pa su svoj kućni broj i točnu adresu naznačili na čak tri pločice i ponovili dva puta.

Ovo көшесі znači "ulica". Zapravo, ulica je samo көше a ci se dodaje na kraju iz nekog razloga koji još nisam uspio skužiti, ali sam vidio da se dodaje i iza npr. "kafe", pa to postane "kafeci".

A konak, ne postane konakci - on bude konakui. Isto ne znam zašto

Ova zgrada, kao i mnoge ima dvije strane - jednu, ljepšu prema glavnoj ulici i u nježnim tonovima boje breskve, te onu drugu derutniju, neutvrđene boje.

Selen je inače, kažu, jedna od najboljih slastičarni u gradu, ali ja vam to ne bih znao. Gospođa neutrino peče najbolje kolače na svijetu i okolici ...

Eto, to vam je ta Satpaeva ulica u svom punom sjaju u sunčano nedjeljno popodne kad na njoj nema praktički nikoga, osim par neprilagođenih gostiju iz Hrvatistana.

Inače, Satpaeva je ulica dobila ime po spomenutom Kaniši Satpaevu koji je - nećete vjerovati bio ni genral, ni političar ni pjesnik nego - znanstvenik!

I to ne bilo kakav.

Satpaev je bio geolog, koji se školovao na za sovjetske pojmove prestižnom tehnološkom institutu u Tomsku, a onda se vratio u Kazahstan i postao prvi kazahstanski kvalificirani inžinjer rudarstava i geologije. Objavio je preko 600 radova, utemeljio geološki institut koji je postao centar za kazahstanska rudarska istraživanja i bio prvi predsjednik kazahstanske akademije znanosti (bez umjetnosti). Po njemu je nazvan državni tehnički fakultet i jedan grad u karagandskoj oblasti, a postoje i mineral satpaevit i asteroid s njegovim imenom.

Baš je prikladno da se najveća ulica u Atyrau, gradu koji svoj procvat zahvaljuje upravo geološkim otkrićima u nedalekom Kaspiju, naziva imenom najvećeg geologa u povijesti Kazahstana.

Tu se neka dječica igraju na malom trgu. Ova fotka je tu da ne ispadne da u Atyrau nikoga nema. Teško je slikati ljude jer to uvijek ispadne nekako voajerski, pa kad smo već uhvatili ovu dječju igru - nek posluži kao ilustracija.



I dolazimo do glavurde goreospominjanog Kaniša. Sve je to OK, i znanstvenik i začetnik i uglednik ... ali da mu ovoliku glavurdu nasade na stup - malo mi je nadrealistički. I onda još i golubovi daju svoj obol ...

A opet, kad se sjetim karikatura koje je Zagreb napravio Tinu, Matošu i Krleži - nije ovo ni tako loše.



Nakon nekog vremena, slike poput ove postanu vam normalne. Šareno obučene starije gospođe nisu rijetke, a mobiteli ... mobiteli su danas normalna pojava svuda na svijetu, pa tako i u Kazahstanu. Ne bi me čudilo ni da ih i prosjaci nose - nije lako poslovati u današnjem svijetu.

Ipak, u Kazahstanaca postoji jedna posebnost - pričati na mobitel ni u kojim situacijama nije nepristojno.

U Engleskoj nekome zazvoni mobitel na sastanku, govornik napravi malu dramatsku pauzu i jadnom vlasniku mobitela dođe da propadne u zemlju. Odmah se drhtavim rukama gasi ili utišava mob, uz pokunjeno mrmljanje "sorry, sorry" svima kojima je, eto, poremećena koncentracija.

U Kazahstanu? Nema tih problema. Telefoni zvone i ljudi se javljaju - a kad se javljaju ne čine to kako bi rekli "U kinu sam, ne mogu razgovaratai". Glupost. Zašto čovjek ne bi mogao razgovarati sa, što ja znam, mesarom ako je u kinu? I tako, tijekom govora našeg diše pred parstotinjak nas djelatnika, curi u redu iza mene zazvoni telefon i ona se lijepo javi i popriča sa frendicom. Sprijeda idu slajdovi, ciljevi i proročanstva, čovjek se ubi objašnjavajući - a cura se 5-6 minuta skrbi o svojim društvenim interakcijama ... ali nije to ovdje ništa neobično. Vidio sam isto u teatru za vrijeme baletne predstave, a čuo sam i od ljudi koji su bili u kinu ...

Dakle, provjereno je - ovdje svi imaju mobitele i s njima se služe svuda i u svako doba.



Ova je slika malo većeg formata, a meni se sviđa kako su se zgodno složili planovi.

Naprijed ovaj stari traktor koji valjda pamti još i kolhoze. Iza njega, zdesna nekakvi kontejneri i čudne garažolike potleušice, pa onda nove šarene vile novih novcatih krovova pa jedna realsocijalistička spavaonica, jedna moderna uredska zgrada i na kraju, kao spuštena iz svemira jedna turbomoderna građevina čije se vanjštine ne bi posramio ni Dubai.

Ova fotka možda bolje nego išta drugo što ću reći ili pokazati opisuje Atyrau. Nije specifično to što u jednom gradu ima svega ovoga (toga ima u svakom gradu), ali samo ovdje sve stane u jedan kadar bez fotošopiranja i samo ovdje se sve to obuhvati u jednom pogledu.

Da mi je sve ovo prošlo kroz glavu kad sam slikao sam bih sebe prozvao genijem. Ali kad sam slikao meni je samo u toj vizuri bilo nečega što sam poželio uslikati. Tek sad, pišući, mislim da vidim što me natjeralo da kliknem.




Ne mogu sa sigurnošću tvrditi ali mislim da je vlasnik ovih napirlitanih skupocjenih vrata želio broj jedan na svojim vratima.

A onda je netko od montera ili kovinotokara odlučio zeznuti mu dizajn i kad su majstori otišli bil je već kasno, ostadoše vrata takva sa polegnutom jedinicom - na korak do savršenstva.

Ako i nije tako, ipak mi je ova slika neka metafora Kazahstana. Nije uopće teško pronaći primjere skupih radova koje je netko iz čistog nemara zeznuo do neupotrebljivosti.

Ima takvih primjera i drugdje - na primjer u zgradi u kojoj sam radio u Engleskoj kreativni je arhitekt projektirao prozračno spiralno stepenište. Na žalost, zaboravio je konzultirati zadnje odredbe o zaštiti na radu, pa je njegov uradak već godinama obljepljen ljepljivim trakama koje zabranjuju njegovo korištenje.

Ima takvih primjera, dakle i drugdje - ali ovdje su oni posebno očiti i posebno tužni. Tužni zato što do njih često dolazi iz čistog neznanja i neutreniranosti. Čuo sam priče o instalaterima centrolnog grijanja koji su polomili parstotinjak ventila na cijelom katu jer su sumanuto pritezali ventile koji nisu oni klasični na zavrtanje dok ruka ne otpadne - nego se pomiču samo za četvrt kruga. I onda kombinacija "fućka mi se" pristupa, pritiska šefova da se što prije završi i krene dalje, naviknutosti na loše materijale u domaćoj proizvodnji dovede do štete od par desetaka tisuća dolara. A siguran sam da su se dok su danima lomili ventile iščuđavali tim stranim budalama koji su isporučili takvu nekvalitetnu robu ...

Da je netko potrošio sto dolara i u dva dana pokazao dečkima kako izgledaju zapadnjački ventili oni bi ih bez problema montirali (jer nisu budale) i zgrada bi danas bila u funkciji ...



A ovdje vidite ona vrata od maločas skupa sa pripadajućim im kućom. U ovim postovima vidjet ćete nekoliko primjera specifičnog stila gradnja u kojem kuće izgeldaju kao da se dijete igralo sa raznim lego oblicima koji međusobno baš i ne pašu najbolje.

Zidovi ne pašu krovovima, krovovi prozorima, prozori vratima, sve skupa je u ratu sa ogradom - ali je sve kičasto na kvadrat. U takvim uvjetima smiješno je i očekivati da jedna kuća bude na bilo koji način prikladna drugoj pa se onaj dojam zaigrane ramažene dječice još i povećava. Nije to čak ni natjecanje tipično za naše prostore "tko će veće/skuplje" (mada sigurno ima i toga) - ovdje se radi jednostavno o totalnom nemaru za to kako će sve skupa na kraju izgledati.



Izbili smo konačno na rijeku. A tamo jedan od rijetkih organiziranih prizora - američko naselje (American village) kak ga svi zovu.

Ameri su ovdje podigli naselje za svoje radnike kad na ovoj strani rijeke nije bilo skoro ničega, ogradili ga visokom ogradom i pobrinuli se da njihovim djelatnicima ništa ne nedostaje. Kuće su kao iz magazina i naprosto nema potrebe da se iz naselja uopće izlazi - imaju bazene, dvorane i još koješta drugo. Nije to loše, ali malo je ... sterilno.

U Atyrau danas sasvim sigurno nema potrebe za tako nečim.



Krenusmo dakle obalom prema američkom naselju po novom šetalištu uz rijeku. Šetati po obodu kontinenta je zapravo baš zanimljivo. Hodamo po ivici Evrope, sunce nas grije, vjetrić se brine da se ne pregrijemo ...



Pravi bućkuriš od kuće. Kad vidiš ovako nešto pomisliš da nije loše imati sve one urbanističke dosadnjakoviće kojih je naša birokracija prepuna. Još samo kad ne bi bili tako podmitljivi ...



Ovi izvaljeni betonski blokovi su nažalost neminovni. Ne radi se o betonskim blokovima koji štite važne objekte od eventualnih terorističkih napada (kao što je to npr. slučaj u Londonu). Ove betonske nakarade su tu jer ništa drugo ne bi moglo zaustaviti vozače da se autom dovezu na 15 centimetara od željene destinacije. Nema tu puno pardona, ako auto može proći - i proći će. A ovdje se puno voze i one 4x4 grdosije pa je jasno da zapreka mora biti velika i potpuno neprohodna.

Ako je ružna, za to se nitko neće previše brinuti.



Evo i jednog zgodnog mjesta za parkirati svoje plovilo.

Toliko za sada - iduće brdo slika i pripadajućeg im teksta dolazi uskoro.

Sad idem gledati utakmicu...