Proljetno buđenje, vrijeme je za kavu i čaj ... što ne znači da nećemo i o čokoladi, pamuku i bananama

Prošle godine u ovo vrijeme napisao sam onaj prvi post o FairTradeu i čokoladi. Onda smo u svibnju svi zajedno poručili Krašu da nam nije svejedno da li čokoladu koju jedemo proizvode djeca-robovi ili ona potječe sa FairTrade plantaža čijim je vlasnicima pošteno plaćeno za njihov proizvod.

Jer upravo u poštenom plaćanju je stvar. Nije potrebna nikakva milostinja, nikakva dobra volja da se pomogne. Ne, dovoljno je samo pošteno platiti za robu koja se kupuje. To je fair u FairTrade. Na kraju krajeva - vi ste svoju šalicu kave pošteno platili konobaru. Gdje je taj novac otišao?

Neki dan sam pisao pozitivno o kapitalizmu, a ovdje pričam o njegovoj ružnoj strani.

U normalnim tržišnim uvjetima cijene robe se na tržištu formiraju ponudom i potražnjom. Svaki kupac nastoji robu kupiti što jeftinije, a svaki je prodavač nastoji prodati što skuplje. I to je normalno, ljudski. Kaže se da "tržište formira cijene".

No, u slučaju čokolade, kave, čaja, šećera, pamuka, banana i još nekih proizvoda - tržište je zeznulo stvar. Još bolje, tržišta nema.

Samo je nekolicina užasno jakih korporacija koje kupuju i oni potpuno diktiraju cijene. Imaju dovoljno veliku zalihu proizvoda i enormnu kupovnu moć pa mali plantažeri nemaju baš nikakvog utjecaja na cijenu. Ne mogu odbiti prodati svoj urod za bezobrazno niske cijene jer nemaju ništa drugo od čega bi živjeli.

I onda se plantažeri okreću jedinom čime mogu upravljati - sebi. Pa cijele obitelji danonoćno rade na plantažama, uključujući i malu djecu, sakupljajući, sušeći i trijebeći zrna kave ili kakaovca, proizvodeći tone i tone tih proizvoda.

Za godišnju plaću od stotinjak dolara ...

Ti ljudi nam uzgajaju kavu a dnevno ne uspiju zaraditi ni za jedan capuccino. Prođe li vam to kroz glavu kad vas konobar upita što ćete popiti?

Neki se upuštaju u pravo robovlasništvo, kupujući djecu po siromašnim krajevima (o da, uvijek postoji neki kraj koji je još siromašniji) obećavajući im plaću i dobar život a zapravo ih robovlasnički iskorištavajući nikad ne plaćajući njihov rad.

Djeca umiru.

A da nikad nisu probala ni kockicu čokolade.

Oni koji prežive te prve godine možda doguraju i do duboke starosti.

U zemljama poput Ruande, Gane, Obale bjelokosti ta duboka starost su četrdesete.

Meni je 36. Koliko je vama? Koliko još imate do 39? (To je prosječno trajanje života u Ruandi.)

No, postoji nešto što se zove poštena trgovina (Fair Trade). Neki proizvođači, oni koji vjeruju da je njihovim kupcima stalo, odbijaju kupovati svoje sirovine od onih velikih korporacija i traže putove direktne suradnje s plantažerima.

Eliminirajući posrednike plaćaju svoju sirovinu otprilike jednako koliko bi platili i velikim korporacijama, ali sad taj novac stiže do onih koji kavu, čaj, šećer, pamuk, banane ili čokoladu uzgajaju.

Tako vlasnik plantaže može zaposliti radnike, a djecu poslati tamo gdje im je i mjesto - u školu ...

Mi ovdje kupujemo samo FairTrade kavu, čaj i čokoladu. Možemo jer imamo izbor. Postoje dućani koji prodaju samo FairTrade, a svi veliki supermarketi imaju i FairTrade proizvode u ponudi pa je na kupcu samo da uoči ima li proizvod markicu i odmah zna da li ga želi kupiti ili ne.

U Hrvatskoj je situacija malo drugačija.

Uspio sam pronaći jedan FairTrade dućan (za sada) i čekam da mi se jave da vidim što točno od FairTrade proizvoda prodaju. Ako vi saznate za nekoga - samo mi javite. Tragam i za prodavaonicama organske (organic) hrane jer je sva organska čokolada ujedno i FairTrade.

Pokušavam se povezati s domaćim udrugama ne bih li našao neku koja već nešto radi na tom području - također, ako vi nekog znate samo se javite.

U kontaktu sam sa domaćim prizvođačima kave, čaja i slastica i uskoro ću vam moći reći kakvi su njihovi stavovi po pitanju poštene trgovine i kakvi su im planovi.

Pisao sam i međunarodnim organizacijama za certifikaciju i markiranje proizvoda ne bih li saznao više o tome tko i što treba učiniti da bi se i na policama hrvatskih dućana našli sigurno pošteno proizvedeni i plaćeni proizvodi.

Nisam zaboravio ni Kraš, obratio sam se njihovom dobavljaču tvrtki Barry Callebaut i postavio nekoliko pitanja o čokoladi koju prodaju i mogućnostima certifikacije Kraševih proizvoda.

A osim toga skupljam neke materijale i istražujem, pa ću pisati o tome što su ovi ljudi nedavno tražili ispred Starbucksovih kafića, zašto se lanac robnih kuća Marks & Spencer uključio u FairTrade biznis i kada će kupci u Hrvatskoj moći kupovati FairTrade proizvode (jel ima netko volje prošetati do Kaptol centra pa zirnuti u tamošnji Marks &Spencer u potrazi za ovakvim kutijama i natpisima?).




Informirat ću i sebe i vas o tome što su to FairTrade sveučilišta, FairTrade gradovi i kako zaposlenici potiču svoje kompanije da nabavljaju Fair Trade...

Eto, time ću se baviti ponedjeljcima ovog proljeća. Znam da vas ove teme zanimaju i da nećete ostati ravnodušni jer vas je više od stotinu lani poslalo mailove Krašu, jer vam nije svejedno da li je ovo dijete prebiralo zrna vaše kave.

Svratite slijedećeg ponedjeljka po novosti o poštenoj trgovini.

=======================================

A do tada, slobodno nabacite još poneku ideju o Šibeniku.