Tate Britain - obavezno posjetiti

Dakle ovaj je vikend bilo zima u Londri. Temperatura niti priblizna onima koje pratim po Evropi, ali neugodan vjetar je fest brisao i bilo je jako ugodno pronaci zaklon u toplome. Tako da smo odustali od setanja po obali Temze. Parkove nema pretjerano smisla ispucati zimi – njih cuvamo za travanj i svibanj kad sve bukne u cvat. Kino je opcija kad si zelimo posebno ugoditi – ne zahtijeva gotovo nikakvu fizicku aktivnost i jedva je malo bolje od ostajanja doma cijeli vikend. Kazaliste ... eh kazaliste je skupo ko vrag a samo malo bolje od kina. Prosli vikend bili smo u Kensington Palaceu – tako da nam se ni u posjete kraljevskoj obitelji nije dalo...

Ne, trebali smo nesto sto ce nas natjerati na kretanje, zadovoljiti nase potrebe za zabavom, po mogucnosti nas kulturno uzdici, a da nam vjetrovi ne uniste ugodjaj. Vec sam ponesto pisao o muzejima ovdje.

U ovih skoro 3 godine obisli smo British museum 5-6 puta, Science 3 put, Natural History 4 puta (i jos nam je malo ostalo od svih njih), Victoria & Albert dvaput, i jednom London museum. Valjda i jos neki, ali sam zaboravio.

Pa nam se ni u muzeje nije dalo.

National Gallery smo vise puta posjecivali – iako smo stalni postav u stvari samo zagrebli – vidjeli smo 3-4 sjajne gostujuce izlozbe – nekako nismo bili od volje opet je pohoditi.

Konacno je odluka pala – ajmo u Tate Britain!

Da pojasnim. Prije tocno 109 godina, gospon Henry Tate, covjek kojem je upala sjekira u med, pardon, secer – poklonio je svoju kolekciju od 65 umjetnina britanskih autora vladi uz uvjet da pronadju mjesto i srede papire za odgovarajucu galeriju. Ne samo to, nego je jos i donirao lovu za izgradnju te „odgovarajuce galerije“.

Otkud njemu tolika lova? Covjek se obogatio na seceru.

Poceo je kao pomocnik u ducanu ziveznim namirnicama i nakon 7 godina uspio je skupiti lovu da otvori svoj ducan. Taj je pak isao dosta dobro, pa je kupio udio u secerani i prodao svoj ducan. Onda je ubrzo postao jedini vlasnik i secerani dao ime Henry Tate & sons. A kad je otkupio patent za izradu secernih kocki fakat ga je krenulo...

Tako je 1897 na lijevoj obali Temze, u dijelu zvanom Millbank, a na mjestu prijasnjeg zatvora, otvorena potpuno nova namjenski gradjena zgrada za prezentaciju tih velebnih djela pod nazivom The National Gallery of British Art a postala je poznata kao Tate Gallery.

Ako se zateknete kada u Londonu – naci cete je vrlo blizu stanice Pimlico – ne mozete fulati, sve je oznaceno ...

Danas u kolekciji imaju 65 000 djela i toliko su narasli da ih se moze nacina 4 lokacije.

Tate Britain je ostala u staroj zgradi (koja je vise puta dogradjivana i prosirivana). Na desnoj obali malo nizvodnije nalazi se Tate modern – koja je u preuredjenoj zgradi stare elektrane (fantastican prostor inace). Ima jedna galerija u Liverpoolu i jedna u St. Ivesu (Cornwall). Dobro, dobro – ovo sam prepisao, nemam pojma gdje je Cornwall a ne da mi se sad guglat.

U svakom slucaju, nisam ocekivao previse od te posjete. Bili smo u modernoj prije koji mjesec i jest da je prostor fantastican, jest da je sva ta umjetnost otkacena i da je pol tih „umjetnika“ ludo ko slapa – ali ja se u modernoj ne nalazim i bog ... na razini informacije OK, ali daleko smo od nekih uzitaka (oprosti mi stovani stioce ukoliko si bas ti obozavatelj moderne umjetnosti). No, drago mi je da smo bili i malo ipak okusali neceg drugacijeg od onoga sto bi inace probali.

Ali Tate Britain?

Galerija SAMO britanskih autora?

Pa kojeg su vraga oni uopce i napravili u slikarstvu vrijedno spomena?

Cuo sam za Constablea zato sto kucevlasnik ima njegovu reprodukciju u dnevnoj mi sobi, pa sam se iznenadio kad sam tu poznatu sliku vidio u National Galeriji lani. Cuo sam za Turnera, zato sto ima ona nagrada za modernu umjetnost koja nosi njegovo ime i koja je opca sprdacina na jutarnjem programu BBC-a. Cuo sam i za Whistlera i to jer je Mr Bean nosao onu sliku njegove majke u svom prvom igranom filmu (jel se sjecate ono kad joj je greskom obrisao lice pa nacrtao neki svoj uradak?). I to bi bilo to. Nes'ti umjetnickih dusa.Kad pogledam cvjetaste tapete i zavjese po kucama, kad pogledam onu nemogucu keramiku koju kupuju po svojim buvljacima (car-boot sale) kao ludi, kada vidim koje su cijene spremni platiti za figure konja i peseka moja su ocekivanja bila ravna nuli.

Ali hajde. Kad sam mogao uzivati u nebrojenim Hallsovim musketirskim grupama onomad u Niskozemskoj, zasto ne pogledati malo i „crvene mundire“. Ocekivao sam brdo konja, konjanika, konjanickih napada i postrojavanja, peseke, lovove i tu i tamo poneki pejsaz.

No, daleko od toga... uspjeli smo proci samo prvi dio (17 soba od 1500.-1900.-te) i pali smo s nogu. Ostao nam je cijeli moderni dio, a i cijela Turnerova galerija. Mene su odusevili Pre-raphaeliti – pokret o kojem nisam imao pojma. Nisam imao blage veze da takvo slikarstvo uopce postoji. Pustimo po strani moralizatorske ideje i „pravo mjesto zene“ – mene je fascinirala kvaliteta radova i njihova svjetovnost. Ne samo kod njih nego i kroz cijelu izlozbu, tamo gdje bi covjek ocekivao hrpe portreta vladara i serije bogorodica sa malim isusekom na 1000 nacina – nadjes se zapravo pred nekim sasvim zivotnim situacijama.

Naravno da ima i ilustracija biblijskih motiva, naravno da ima ilustracija klasicnih grckih tragedija i opcih mjesta grcke/rimske mitologije – ali mene je odusevilo kad sam skuzio ilustracije pjesama, Shakespearovih drama, Tennisonove Lady of Shalott i slicne stvari.

Opet sam se nasao jednom u razmisljanju o smislu umjetnosti i koliko bi mi zapravo vremena trebalo da sve sto me interesira za ozbiljno i istrazim. Jucerasnji je dan ponovo pokazao da zapravo nista ne znam i da je preda mnom jos puno toga sto treba otkriti...

Jedva cekam.

-------------------------------------------------------------------------

A onda smo se tako izmozdeni galerijom otkotrljali podzemnom do naseg lisnatog borougha i u lokalnom ugodnom indijskom restoranu razvalili po kormi i butter chickenu, papadamu i specijalitetima sa rostilja ...Ne mogu sad o tome jer cete mi ogladniti, a i post ce biti predugacak pa ga opet nitko nece citati ...

Posast djecje privatnosti 2

Nakon mog jucerasnjeg posta po prvi put su komentari daleko nadmasili post. Tj. svi komentari zajedno rjecitiji su (imaju vise rijeci) od mog posta. I to uvjerljivo. A to, slozit cete se nije mala stvar... Bravo svima!!

No nije samo stvar kvantitete – tu su misli koje vrijedi procitati i to sam s paznjom i ucinio. Po obicaju sam i napisao svoje odgovore svakom ponaosob. Mislio sam da cu moci svakome odgovoriti u malim crvenim slovima, ali kad sam poceo pisati odgovor Tril shvatio sam da mi treba mjesta da se razmasem, da mi naviru neke rijeci i geste, a u skucenoj kucici komentara nema mjesta mojoj strastvenoj gestikulaciji.

Stoga – Evo Trilinog komentara pa onda moj odgovor

• Ne mogu se složiti s tobom :) Naravno, sve zavisi od djeteta do djeteta ili od obitelji do obitelji. Meni moja kćer, koja ima 15 godina, još uvijek iskreno govori ono šta ju pitam ili sama od sebe. Stvari koje se inače ne govore majci. Neću sad nabrajati primjere, ima ih, ali dok god ona se meni obraća s problemima
ili novostima čak i oko alkohola recimo, dotle ne želim ničim narušiti njezino povjerenje. Više mi znači što mi ona sama kaže nego da to negdje potajice pročitam. Meni je majka čitala dnevnik, sumnjala sam na to i jednostavno sam pazila šta pišem. Ništa o meni u to doba nije znala, ne stvari koje su bile bitne. A niti pričala joj ništa nisam jer šta ću joj pričati kad mi kopa po
stvarima. Izgubljeno povjerenje u majku. Roditeljstvo zna biti teško, baš zato što čovjek iako želi najbolje ne radi uvijek tako. Tu nastupa instikt. Meni moj govori da treba ovako kako ja radim i to se do sada pokazalo dobrim. Malo sam se raspisala, a htjela bih te i pohvaliti zbog posta, bez obzira što se ne slažemo.
Baš zbog toga. Mogao bi poslužiti kao primjer kako se na fin i kulturan način, bez vrijeđanja i omalovažavanja neke druge osobe može iznijeti svoje potpuno suprotno viđenje istog problema. (Trill 25.01.2006. 07:32)

Dakle, bas mi je drago da smo se oboje uspjeli suzdrzati od vrijedjanja i omalovazavanja iako se ne slazemo.

Ni ovo moje izdvajanje ovog komentara nema drugu svrhu osim da mi omoguci koristenje ruku i nogu u iznosenju argumentacije. Potpuno razumijem izneseni stav.

Ipak, ne slazem se da je instinkt (a pogotovo ne "majcinski instinkt") dovoljan. Evo recimo - sigurno vam se dogodilo da pricajuci sa majkom nekog djeteta koje znate kao grozno cujete sve same pohvale za ponasanje njenog djeteta da se covjek zapita - ima li ta zena oci? Ili ste mozda culi da roditelji koje pozovu u skolu (ili na neki drugi nacin cuju o nepodopstinama svoje djece) isprva reagiraju "Ma nemoguce - moj sin tako nesto ne bi nikad ucinio ..."

Kuzite? Jednostavno, pristrani smo.

Naravno da je moja kcer najbolje, najodgojenije i najkrasnije stvorenje na svijetu - pa ja sam je odgojio.

A ja se bojim (i mislim da je taj strah normalan) da ce moj roditeljski instinkt u nekom trenutku zatajiti i zbog bilo kojeg razloga propustit cu uociti onaj znak koji ce mi reci – mojem djetetu treba moja pomoc.

Bez obzira da li je moje dijete necija zrtva ili neciji mucitelj.

Neki roditelji slican strah osjete kad se pocnu brinuti za prvo dijete. Ono, kad dodjes iz bolnice pa drugi dan pokusavas shvatiti zasto ta mala crvena glavica sad tako neutjesno place. Jel gladna, jel zedna, jel joj toplo, jel joj hladno, jel se popiskila, jel se pokakala, jel ju nesto zulja, rastu li joj zubi (otkud zubi tako rano, al nikad se ne zna stric Pero je isto rano dobio zube), jel joj se spava, jel joj se ne spava, jel ima grceve, jel ima temperaturu ... i onda netko veli da roditelji instinktivno znaju sto ce njihovoj bebi trebati. Ja sebi utvaram da su roditelji odrastajucem djetetu nesto kao sigurnosna mreza. Od malena ih ucimo da stvari rade sami, ali nerijetko ih podupiremo ili spremno cekamo ako im klecnu koljena da ih prihvatimo i sacuvamo od pada.

Kad uce hodati samostalno, razmaknemo malo namjestaj, pobrinemo se da pod bas nije cisti beton i stojimo im iza ledja i spremni smo skociti i zgrabiti ih u letu ako vidimo da padaju.

Kad uce voziti bicikl, nerijetko trcimo neko vrijeme uz njih dok ne steknu sigurnost “Gle – vozim sam/a”...

Kad krenu u skolu ili vrtic u pocetku idemo s njima, pricamo, pokusavamo saznati kako je bilo, ispitujemo uciteljice, druge roditelje, sve dok ne zakljucimo da nam je dijete prebrodilo taj dio odrastanja i onda pomalo „uvlacimo ticala“ i povlacimo se iz njihovih zivota dajuci im mogucnost da postepeno – sve vise sami spoznaju svijet oko sebe i traze svoje mjesto u njemu ...

I to je sve OK.

No, nevolja je u tome da je samostalnost ili bolje samodostatnost u kojoj zive – samo privid. Od onih cisto ekonomskih stvari gdje ne mogu bez nas (mi ih hranimo, mi ih oblacimo, mi im dajemo dzeparce, mi im kupujemo sto zele – u granicama nasih mogucnosti) pa do toga da smo im nuzan oslonac kako emocionalno (roditeljska je ljubav bezuvjetna) tako i odgojno (mozemo im ukazati kuda vodi odredjeni tip ponasanja).

Usporedio bih ovu odgojnu komponentu sa vidokrugom covjeka koji se penje na planinu. Sto se vise penjes to dalje vidis i u stanju si bolje sagledati npr. kuda neka cesta vodi . Tako smo i mi vec negdje na pol Medvjednice, a djeca nam jos na Mihaljevcu izlaze s tramvaja. Prirodno je da im mi iz nase perspektive mozemo reci kojom cestom se do nekog cilja moze stici.

I pritom, mi odlucujemo kad cemo se i hocemo li se uplesti u njihovo lutanje labirintom. Mi odlucujemo kad cemo pustiti da sami nadju izlaz a kada cemo se umijesati i dobaciti im Arijadninu nit.

Oni dakle, nisu zbilja sami sebi dovoljni – to im se nerijetko samo cini. Roditelji su (i zakonski) odgovorni za njihovo ponasanje, roditelji ih moraju i zele paziti i zastiti

No, danas smo sve odsjeceniji od nase djece. Silom prilika. Nemamo povratnu informaciju. Nema vise onoga da cijelo susjedstvo zna ciji je onaj mali. Ucitelji ni sami ne poznaju sve ucenike u svojem razredu. Skole se zatvaraju u svoje zidove i muku muce sa unutrasnjim problemima: suzbijanjem bullyinga ili markiranja, uspjehom na drzavnim ispitima, novcem. A vec na prvom koraku izvan skolske ograde stoji diler.

Mojoj je mami susjeda rekla da me vidjela neoprezno pretrcavati ulicu ispred autobusa, tete u ducanu su mi prodavale kruh i kad nisam ponio novce jer su znale tko sam, moje uciteljice su susretale moje starce na placu ili u ducanu, iz glazbene su doma zvali kad sam mjesec dana markirao solfeggio (uf jos se sramim te epizode). Zasto to sve navodim? Zato sto su to bile ljudske veze koje su bile sigurnosna mreza dok sam odrastao.

No, moje dijete, a vjerujem ni vecina djece danas nema vise tih veza, nema nikoga tko bi zazvonio na roditeljski alarm. Susjedi se „ne zele mijesati“ da ih ne posaljemo u jedno mjesto jer nam se petljaju u odgoj, ucitelji roditelje nerijetko ni ne poznaju, u ducanu se smjene rotiraju ko ventilator a prodavaci ne znaju ni gdje im sto stoji na policama, a kamoli da znaju jel mi dijete danas tu stogod kupovalo itd.

Sa druge strane, nikad se djeca nisu kretala medju vecim brojem ljudi nego danas. Ne mislim tu samo na internet koji je otvorio sasvim novu dimenziju susretanja s ljudima. I fizicke su udaljenosti kuca-skola danas daleko vece. U moj razred skole na brijegu dolazila su samo trojica „iz grada“ jer su se njihovi roditelji dogovorili pa su ih naizmjenicno vozili. Kad je moja kcer krenula u istu skolu nitko (osim nje) nije iz skole isao pjeske, vise od pola razreda je bilo dalje od 3 autobusne stanice, a jutarnji car-pulling je izazivao prometne nedace. Kad se meni igrala kosarka sjeo bih subotom ili nedjeljom na bicikl i za pet minuta bio „na skolskom“. Onda malo haklas sam, ali za 10-ak minuta netko ce sigurno naici i bacit cemo 1 na 1 ili se skupiti za 3 na 3.

Moju sam kcer cijelo subotnje jutro ucio voziti bicikl na istom tom skolskom jer nikoga nije bilo. Drugi put smo pak sami na rukometnom igralistu ucili gadjati tenisku lopticu reketom (natrcao sam se ko nikad ...) – opet nikoga nije bilo.

Kad njeni frendovi iz stare skole krenu sami u skolu (ili cesce iz nje) ta ce njihova putovanja trajati bar sat vremena i ukljucivati nekoliko javnih prevoznih sredstava.

Dakle – djeca putuju puno dalje nego prije, susrecu puno vise ljudi nego prije, a krug zajednickih poznanika nam je puno manji nego prije.

Zato usporedba nasih mama sa nama, odnosno njihovih metoda brige za nas i nasih metoda – jednostavno nije moguca.

A sto se tice povjerenja, prilicno sam siguran da cu na direktno pitanje dobiti iskren odgovor od moje kceri. Ali nisam siguran da ce mi uvijek samoinicijativno priznati sve sto je muci. Dobrim dijelom i zato sto vjerovatno misli da bi me neko od tih priznanja moglo povrijediti ili rastuziti - ne mora svako presucivanje biti zbog straha od kazne. Ono samoozljedjivanje o kojem mayya govori ne dogadja se nekom drugome.

Ono malo blogova i clanaka o bulimiji i anoreksiji koje sam procitao nesumnjivo je pojacalo moju paznju, ali tesko je uvijek imati oci otvorene na sve moguce probleme.Kad moje dijete otvori blog sigurno cu ga citati.

Ako bude tajan citat cu ga tajno. I necu joj reci da sam citao i necu komentirati njene postove, ali ako zakljucim da je nesto sto radi opasno ili lose – naci cu nacin da je poucim.

Citirat cu jos i dio Alkionovog komentara:


Dakle ključ uspjeha, po mom nekom uvjerenju, leži u ostvarivanju odnosa između sebe i svog djeteta koji je zasnovan u obostranoj vjeri i mene prema djetetu i obratno djetea prema meni da će se problem uočavati daleko prije nego za njegovo
rješavanje bude kasno (tu svakako dolazi do izražaja moje životno iskustvo i prepoznavanje mogućih problema). Ali presložen je ovo problem da bi ga se riješilo u bilo kom segmentu do kraja. Gledano u globalu: svaki roditelj, vjerujem, najbolje poznaje svoju djecu i sa svoje pozicije želi i nastoji biti u pravu i shodno tome ulaže maximum u odgoj svoje djece. (alkion 25.01.2006.)
Naravno, u dobre namjere nitko i ne sumnja. Bas kao sto smo svi uvjereni da unatoc dobrim namjerama druge strane, metode koje koriste i nisu najbolje za postizanje zelejnog cilja.

Problem je, naravno, slozen – a meni se cinilo da o njemu vrijedi porazgovarati i promisliti.

S jedne strane jer nije sve tako crno-bijelo kako se ponekad moze uciniti, a sa druge strane jer je ulog strahovito visok. Pricamo o onima koji su nam najdrazi.

Posast djecje privatnosti

Mislio sam da se radi o nekom marginalnom problemu, o nekoj privremenoj opcinjenosti lijepom idejom, o necemu sto je u osnovi dobro, toplo i lijepo.

No, vidim da uzima maha pa cu ovdje pokusati iznijeti svoj stav da ne pisem na svakom blogu gdje se promice roditeljska nezainteresiranost...

Blogovi koje sam procitao neposredno prije pisanja ovog bloga su: Uspomena i Trill

Ali zamijetio sam i more drugih blogova i komentara koji se sa takvim razmisljanjima slazu. Dva linkana bloga ne zelim ni na koji nacin izdvajati - oni su mi bili samo trigger

Disclaimer: ne zelim ovime nikoga povrijediti, ali mislim da se sa idejom DJECJEG PRAVA NA PRIVATNOST puno pretjeruje pa se ovdje obracunavam sa stavom a ne sa osobama.

1. No child shall be subjected to arbitrary or unlawful interference with his or her privacy, family, home or correspondence, nor to unlawful attacks on his or her honour and reputation.

2. The child has the right to the protection of the law against such interference or attacks.


Povelja o pravima djeteta , govori dakako o nezakonitoj povredi privatnosti djeteta, ali pred mene se kao roditelja istovremeno postavljaju i neke obaveze

Obiteljski zakon clanak 95.:

1) Radi dobrobiti djeteta, a u skladu s njegovom dobi i zrelosti, roditelji imaju PRAVO I DUZNOST nadzirati ga u njegovu druženju s drugim osobama.


Mislim da se ispusta iz vida vazna stvar - Roditelji ne samo da IMAJU PRAVO pogledati blog svojeg djeteta, pogledati njegov inbox na e-mailu, pogledati ispis racuna s mobitela i posljednje primljene pozive nego im je to i DUZNOST!!.

Ovo gore sam napisao samo zato da mi se ne bi netko nadobudan javio kako dijete ima pravo na privatnost. Ima, ali ne u odnosu na roditelje nego u odnosu na ostatak drustva. Citati neciji dnevnik pred cijelim razredom je teska povreda te privatnosti. Mamino citanje dnevnika dok je dijete u skoli – nije.

Postoje neke stvari koje ja kao roditelj hocu/zelim/moram znati. Ne mogu uvijek biti siguran da ce mi to moje dijete htjeti/znati/odluciti reci u pravo vrijeme. Zamislimo da dijete napise na blogu (ili da do znanja) da je prosle subote probalo marihuanu – a ja to ne znam???

Evo vam jedan zgodan clanak iz danasnjeg independenta

Ukratko, 14 godisnja curica je sa 4 klipana (stariji teenageri) trcala londonskim ulicama. Oni su premlacivali slucajne prolaznike (skitnice, pijance) a ona je to snimala svojim mobitelom. Snimila je i kako su njeni frendovi do smrti pretukli barmena u jednom lokalu, a i ona je covjeka udarala u glavu "kao nogomertnu loptu" Njeni su roditelji slucajno bili narkici (ili ju je samo odvjetnik tako branio) – dijete je bilo zapusteno i zanemareno, ali hej 14 godina ... Sad je osudjena na 8 godina zatvora. Mozda joj jednom proradi i savjest ...

Koliko je teenagerskih trudnoca? Koliko puta nadjete u novinama “dijete naslo tatin pistolj”, “klinac nastradao u prometu jer je vozio bicikl bez ruku”, "djecak u chatroomu upoznao pedofila”, koliko je djece u vrlo ranoj dobi otkrilo drogu?

Koliko puta kad procitate tako neku potresnu stvar pomislite – Boze, gdje su tom djetetu bili roditelji?

Ja ne velim da su onima koji tako silno cuvaju djetetovu privatnost djeca predodredjena da budu maloljetni delinkventi, da upadnu u lose drustvo ili da razviju neku bolesnu sklonost opijatima bilo koje vrste. Ja samo velim da ako roditelj ne zna sto mu dijete radi i sa cime dolazi u kontakt (ili u sukob) nikako ne moze ni pomoci prije nego sto gruda preraste u pravu veliku planinu.

Jeste li sigurni da vam dijete kupuje sendvic u skoli? Mozda ga netko maltretira? Ako pogledate djetetov blog mozda cete nauciti nesto i spoznati i druge strane svojeg djeteta. Mozda cete shvatiti da se vas sin ne zna ponasati prema curicama pa ih poteze za kosu ili slata pred WC-om. Mozda cete moci skrenuti neki nevezani razgovor i na odgoj u tom podrucju. Mozda vam se dijete zanosi Jackom Trbosjekom ili misli kako se cura nakon seksa mora - da prostite – popisati, pa nema sanse da ostane trudna.

Kaj mislite kako je bilo roditeljima takmicara u Big Brotheru kad su skuzili kakvu su ispraznu, iskvarenu, amoralnu ili tupavu djecu odgojili ...

Zasto se ne upetljati i popraviti stvari dok se jos moze?

Mislim, ne treba dijete posjesti u kuhinji i reci mu – “To sto pises na blogu je takvo i takvo”. Ne morate mu nikada reci da ste blog ili e-mailove uopce procitali. Ali ne mozete reci "ja postujem njegovu privatnost pa ne gledam sto pise". Mislim da je to cak i neodgovorno. Kao da ce dijete samo znati razluciti izmedju pravog problema gdje treba vasu pomoci i neke nevazne pubertetske tricarije ...Bojim se da nece.

A takva bojazan ne znaci da niste dobar roditelj. Ne znaci da sa svojim djetetom niste uspjeli izgraditi "onaj divan odnos uzajamnog postovanja i povjerenja" kakav ste htjeli i o kakvom ste citali.

U krajnjoj liniji - radije bih da moje dijete jednog dana u komentar na nekom blogu napise da je tata bio policajac koji je procitao njezin blog sto ju je jako potreslo u dobi od recimo 14 godina, nego da se javi kao zena sa traumama koje je prosla jer je kao recimo 14 godisnjakinja otisla nekom mesaru na abortus pa zavrsila unakazena do kraja zivota.

Ljubavni jadi jedne 10-godisnjakinje

Jedno dijete, koje necu sada imenovati, obratilo mi se neki dan sa strasnim problemom. Ja sam ocajan u prepricavanju razgovora, ali cu se za vas potruditi:

U prici oko toga kak se svadi sa frendicom iz razreda, a koja joj se onda mota oko "decka" ne bi li je razljutila. I ja normalno kao stariji i pametniji savjetujem:

JA: Pusti je, nju on ne interesira zbilja. Ona je samo vidjela da je tebi stalo pa te sad provocira.
ONA: Tata (uh sad sam se izdao), ja mislim da se njemu svidja da se nas dvije oko njega svadimo.
JA: (uh kad je ovo dijete pocelo sa mnom o tim stvarima razgovarati?) ...Hm ... pa ... vjerovatno je ... stovise ... kako ne ...
ONA: Ali tata, sto ako ja nju stvarno pustim da se tako druzi s njim ...
JA: ... (vec slutim kuda ovo ide ipak “great minds think alike”) ... Da? ...
ONA: ... i sto ako on onda zakljuci da se ona njemu vise svidja? (I gleda me sa onim okicama molecivim)
JA: ... eh pa onda ... hm ... pusti ga k vragu ... kaj te briga ...
ONA: (dok se cijela jedna Perucka akumulacija naocigled stvara u dnu oka spremna da na najmanji poticaj jurne niz lice kao bujica) ... ali ja onda necu imati decka...
JA: ... ovaj ... ehm ... (kroz glavu sumanuto sibaju moguci odgovori: “Pa sto onda?” – odvise sturo, “Ma doci ce drugi.”- plitko, “Nije te ni bio vrijedan” – koncept koji ni meni nije sasvim jasan) ... pa ...
ONA: (ne cekajuci odgovor, hvala bogu) ... ja hocu imati decka ... on je MOJ decko ... JA SAM GA PRVA POKUPILA ...

E tu vise nisam mogao izdrzati. Prasnuo sam u smijeh i zagrlio moju princezu ...

-----------------------------------------------------------

Jucer je isti taj pao u nemilost.

(A kad se sjetim koliko sam se ja napatio pogadjajuci sto curice misle o meni ... trebao sam se pitati sto misle o meni DANAS)

ONA: Znas, on se jako opustio ... meni je ono otklizio, kao u onoj reklami kad teta ispusti striceka iz ruke
JA: Kako to mislis?
ONA: Pa tako, prosle godine kad je tek dosao, ja sam sa njime radila engleski i pomagala mu sa citanjem. I on je onda citao izvrsno kad se pogleda kako je pricao engleski.... sad se bogami opustio, ne da mu se vjezbati... i sad on prica ovako (drzi ruku u razini ramena), ali mu je citanje tek tu (i stavi ruku u razinu pojasa) ...
JA: ... opet pentam nesto bezveze kao “Ma mozda malo pretjerujes”, pa “Mozda mu je dosadno...”
ONA: A danas na matematici sam vidjela da prepisuje.
JA: Da? Kako to mislis?
ONA: Imali smo test i uciteljica nam onda pise na plocu rezultate, a mi si moramo pregledati i staviti one ...kvacice ili minusice (tak to ona zove)
JA: I?
ONA: I vidla sam da on nije pisao rjesenja kad i svi mi, nego kad uciteljica napise na ploci, on napise sebi i stavi si kvacicu! A to je glupo to uvijek G. radi...(jedan drugi iz njenog razreda)
JA: Hm da ... to stvarno ... i kako ti je otklizio?
ONA: Pa tako, sve manje mi je ono ... znas ... kaj ce meni takav decko ...
JA: Kakav to, kaj mislis?
ONA: ... pa koji nije bas ... ono ... pametan
JA: ... mislis – koji je bedast?
ONA: Pa da.
JA: Pa mozda nije decko bedast, mozda je samo lijen (opet ja na muskoj strani)
ONA: Pa to je isto. Kaj ce ti glava ako je ne koristis?
JA: Hm ... imas pravo ...
ONA: Ja necu bedastog decka. Dat cu mu tjedan dana da se sabere.


Sunce tatino pametno ... da sam ja bar bio tako bistar sa 10 godina ...

Film koji vrijedi pogledati

U subotu smo gospodja i ja iznenada dobili 24 sata slobodno pa smo se odlucili provesti kao nekada...

Odnosno, nase smo roditeljske kostime uredno objesili u ormar da se ne zguzvaju do nedjelje i izasli u grad u jedan od rijetkih vecernjih izlazaka otkako smo ovdje.

Necu vam sad pricati kako izgleda London nocu - ima i tu po blogovima ljudi koji su u tome daleko kompetentniji od mene. Nama je samo bio gust prosetati ulicama od Kensington Palacea do Leicester squarea (cita se "Lester" sto je i mene prilicno zbunjivalo jedno vrijeme, ali kako sam mjesec dana stanovao pored Gloucester roada koji se cita "Gloster" tako me ni ovo nije iznenadilo) - jedno dva sata ugodne setnje, vecerati u Agnus Aberdeen Steak Houseu na Leicester Squareu i otici u slavni Odeon cinema.

Odeon na Leicester squareu je ono kino u kojem se redovito uprilicuju UK (a nerijetko i Evropske) premijere filmova. Mozda se sjecate scene sa lanjske premijere Ratova zvijezda kad je Darth Vader doveo cijelu cetu onih svojih bijelih ratnika na crveni tepih.

Isli smo tamo tek kako si ne bismo u starosti predbacivali da smo godinama zivjeli u Londonu a u Odeon na Leicester Squareu nikad nismo usli. E, ali ima jedna kvaka - nama se nikako nije gledao King Kong koji sad tamo mlati pare. Pa smo odabrali "Family Stone" sa Diane Keaton, Sarah Jessicom Parker i Craig Nelsonom koji je igrao u sporednoj dvorani.

To je i razlog zasto uopce pisem ovaj blog - ne to sto smo bili u sporednoj dvorani nego sam na pocetku obecao da cu preporuciti neki film kad ga pogledam.

Pa onda, eto, preporucujem taj film.

Radi se o onome sto se za sada zove Romcom iliti romanticna komedija.

Kazem, "za sada" jer holivudski producenti pokusavaju naci odgovarajuce ime za ovaj zanr koje bi bilo jednako privlacno zenama, ali manje neprivlacno muskarcinama.

Osobno nemam tih problema, ja sam naime papucar - kako je poznato svima koji me bas ne vole, a razuman, liberalan i u kontaktu sa svakodnevicom koja dokazuje zensku snagu na svakom koraku (vidi pricicu o Alison Lapper malo nize) za one koji su mi nesto skloniji.

Taj je, dakle, romcom - po mojem skromnome sudu (a pogledao sam ih do sada vise od nekoliko pa vjerujem da mogu izricati sud) - vjesto uspio izbjeci one tipicne zamke propadanja u ljigavost na opcim mjestima. Tipa - on joj otkriva svoju vjecnu ljubav, ona odlazi busem, on ostaje na stanici tuzan i sam, autobus staje, vrata se otvaraju, ona izlazi, ona i on si trce u zagrljaj, muzika u crescendu svira romanticnu temu cijelog romanticnog filma, oni se grle vrteci se kao na gramofonu pred kamerom koja prosto ne zna sto bi od srece pa uzleti u osuncano nebo i kad se vrati oni vec ljuljaju cukrene dvojceke i kite bozicno drvce ...

Dakle, ovaj film nije upao u neki od tih klisea iako im se u par navrata opasno priblizio. No zadrzao se u zadnji cas i na tome mu hvala.Glumci su mi bili uvjerljivi - ukljucujuci i SJP. Nisam ocekivao, ali u nekim trenucima cak je i moje musko srce poskocilo uzivjevsi se u dogadjaje na ekranu. Sto ne bi bio slucaj da su se prenavljali, zar ne?

Zaplet je zgodan i zanimljiv. Iako dotice i nekoliko ozbiljnijih tema ne opterecuje se njima i ne pada u drugu klopku - pretencioznost. Nema tu nekih silnih moraliziranja ili likova koji su crno-bijeli nositelji poruke, koji bludeci pogledom u daljinu izgovaraju pamflete o ljubavi, vjernosti, braku, jednakosti i slobodi ... dobri i duhoviti dijalozi, simpaticni gegovi koji tjeraju na smijeh, glumacke minijature koje rezultiraju opcim cerekanjem i tako to.

Sve u svemu, to je film koji ce vas zabaviti, od kojega cete se osjecati ugodno i koji ce vam i ostatak veceri uciniti toplim i ugodnim bez pretenzija da rijesi goruca svjetska pitanja poput rata u Iraku ili minusa na tekucem racunu.

Rasap ludosti, sjedeci na jastuku ...

Citao sam danas malo vijesti, pa rekoh – toliko je toga sto bi covjek mogao komentirati …

Zabavit cu se prvo malo sa onim sto je najozbiljnija tema danas:

ZATEZANJE ODNOSA SA IRANOM



Ukratko:

Iran je prvo (jos u vrijeme Saha Reze Pahlavija) poceo sa tajnim programom istrazivanja na podrucju obogacivanja urana.

Obogacivanje urana je nuzno kako bi se proizvelo gorivo za nuklearne elektrane, ali i za tehnologiju proizvodnje nuklearnog oruzja. Princip je da ako znas jedno znas i drugo – ali za bombu ti treba puno rafiniraniji proizvod.

Onda su ih ukebali da se time bave pa su se Iranci dobrovoljno zaustavili – proglasili su moratorij. Od tada su prosle dvije godine i sad bi htjeli nastaviti pod monitoringom UN-a.

Ali im ne daju. Jer ih je trta da bi mogli proizvesti bombu i obrisati Izrael sa lica zemlje (kao sto je njihov simpaticni predsjednik nedavno uzgred spomenuo …)

E sad, po nekim medjunarodnim poveljama ne moze se zabraniti ni jednoj zemlji da razvija tehnologiju potrebnu za nuklearno gorivo.

I tu smo dosli do srzi problema.

I Iranci su ovaj tjedan skinuli lijepo pecate i ponovo poceli istrazivanja. A EU se raznjupala. Uz podrsku Amera. Trta (ili napuhavanje panike) je sada tolika da se prakticki veli da ako ih se pusti – zeznut ce cijelu planetu.

Ima tu puno pitanja koja se namecu.

Jedno od njih je ono koje sam potpuno neocekivano cuo jucer u BBC-evoj emisiji posvecenoj ovoj temi. Neocekivano, jer sam ocekivao da ce svi puhati u iste diple “groznih i opasnih Ejzhansa”, dzihada i slicnih lightmotiva. Pitanje glasi: Otkuda pravo EU i USA da odredjuju hoce li Iran razvijati svoje energetske kapacitete ili nece (a podsjetimo se da Iran cvrsto tvrdi da mu je samo to cilj)?

Ajmo se malo praviti da vjerujemo “tim podmuklim fundamentalistima” - znaci, oce gradit nuklearke: I fakat – kad malo porazmislis gotovo sve vece zemlje danas imaju nuklearne kapacitete za proizvodnju elektricne energije. UK je imala moratorij na gradnju novih elektrana, ali sad razmislja da gradi nove ne bi li diferencirala svoje energetske resurse (u prijevodu – da ne stavi sva jaja u istu kosaru).

Zasto i Iran ne bi smio diferencirati svoju energetsku sliku? Zato sto ima gomilu nafte? No, pa poznato je da nuklearna energija znatno manje zagadjuje atmosferu nego naftom gonjene centrale – dakle, moze se reci da je ova Iranska teznja k smanjenju emisija staklenickih plinova vrlo pohvalna …

Nadalje, tehnoloski napredak koji bi Iranska industrija ostvarila kad bi ovladala ovom tehnologijom neminovno bi se prenio i na druge industrije, pa bi se zasigurno i gospodarstvo popelo na visu razinu.

Sve u svemu, ne mozes im zabraniti da se brinu o svome gospodarstvu.

A sada da vidimo sto ako zaista spremaju i slijedeci korak (tj. gradnju bombe)

Ni to ne bi trebalo biti bogznakako zacudjujuce. Poznato je da se atomsko/nuklearno naoruzanje koristi kao sredstvo zastrasivanja za tzv. “balance of power” (do sada je samo jednom koristeno u vojnom sukobu – probajmo se sjetiti kada i gdje)

Ako pogledamo geo-stratesku sliku tog dijela zemaljske kugle, nalazimo slijedece: Na Iranskim granicama sjede Ameri (nuklearna velesila) u dvije drzave: Afganistanu i Iraku. Pakistan ima nuklearno naoruzanje. Indija ima nuklearno naoruzanje. Izrael navodno isto ima nuklearno naoruzanje. Preko Kaspija sjede Rusi (druga nuklearna velesila sa svojim kakvim-takvim nuklearnim naoruzanjem. Pa, ni Kina nije tako daleko sa svojim raketlama ... bokte, pa tamo je imati bombu conditio sine qua non!!

I kaj sad – Iran bi valjda trebao biti sretan da svi oko njega masu raketama a oni sa pistoljima na vodu?

Dakle, cak i kad bi gradio bombu ne bi radio nista suprotno od onoga sto svi njegovi susjedi ionako imaju – pa otkud nam pravo braniti jednoj suverenoj zemlji tako nesto ...

Ajde si zamislite da Srbi imaju nuklearnu bombu. Da li bi bilo cudno da i mi krenemo graditi svoju?

E, ali – njima su na celu ludi fundamentalisti ...Hm ... a tko je na vlasti u Pakistanu? Dragi i dobri Pakiji? Oni isti sto ih lani nitko nije mogao odvratiti od igranja sa gumbicima pa je doslo do opasne krize izmedju njih i Indije?

No, oni su frendovi Amera, a i ako im dodje pucat nece po bilo kome nego po Indijcima. Indijci su ionako tamo neki Asians i koga briga kaj ce se s njima desavati - konacno ima ih milijarda (jedan pa devet nula) ...

A tko ce biti na vlasti sutra u Indiji? Tko god da dodje imat ce gumbice pod prstima. Ali ni oni nece po bilo kome nego po Pakistanu. A pakistanci su ionako tamo neki Asians i koga briga kaj ce se s njima desavati - konacno i njih ima stopedeset miliona...

A tko ce vladati Rusijom ili Kinom, pa da bismo tako mirno mogli reci da su bas Iranci zadnji neodgovorni olos kojemu se ne smije dati da razvija nuklearnu tehnologiju.

Tko je na kraju krajeva ta odgovorna americka faca koja garantira da ce americke raketle biti koristene razumno i samo u krajnjoj nuzdi? A ne za tamo neke ciljeve tamo neke kompanije ...

Ne znam – sto dalje razmisljam sve mi je manje jasno zasto bi Irancima trebalo zabraniti da rade na nuklearnoj tehnologiji ...

Ajmo jos samo vidjeti kaj se moze dogoditi od ovih napora da ih se zaustavi:

1. Moze im se jako zaprijetiti (nicime) pa da se prepadnu i stanu (nista od toga – probalo se i nije se uspjelo)

2. Moze se zamoliti Ruse da pokusaju posredovati (nista od toga – Rusi su ponudili satro kompromis da im oni rade obogacivanje urana, pa su Iranci rekli da oni zele biti nezavisni od stranih dobavljaca – dakle propalo i to ... Rusima najnoviji dogovori sa Ukrajinom i prijevozom plina bas i nisu ojacali pregovaracki polozaj)

3. Moze se zamoliti nekoga drugoga da posreduje (kao npr?)

4. Mogu se uvesti sankcije UN-a ... (e da to je mocno oruzje. SAD ih ionako drze pod embargom vec godinama pa nkom nista. Iraq je bez pol frke godinama zivio pod sankcijama i proizvodio fiktivno oruzje masovnog unistenja. Kini (pravo VETA u UN) je Iran prevazan izvor nafte. Japanu isto. Pitanje je tko ce podrzati sankcije u Vijecu sigurnosti, a pitanje je i tko ce ih podrzati u praksi ...)

5. Mogu im se bombardirati postrojenja i tako ih poslati na pocetak (opet ce im trebati 20 godina da dodju gdje su sada i onda jos 10-ak da dodju do stadija gdje ce moci i oni izvoditi svoje nuklearne pokuse a da im nitko nista ne moze...)

I po mojem skromnom sudu to ce se i dogoditi. Najprije ce se cijelu ovu godinu (Sretna vam 2006.) pumpati situacija. Sve groznije i groznije vijesti – masovna proizvodnja panike iz svih oruzja. Onda ce Ameri izvesti neku akciju ogranicenog dometa ciljanu na unistenje svih poznatih nuklearnih postrojenja u Iranu – svi ce napuciti usta i reci – hm mozda nije trebalo, ali jezi ga sad – gotovo je ...

A onda ce se godinama vuci repovi tog bombardiranja, atentati, terorizam, panika, avioni, vlakovi, brodovi, represija, zabrana slobode govora, kontrole svega i svuda, policijska drzava ...

Eh, a bas sam mislio da cu danas biti vedar ...

Engleska kuhinja

Strina mi je poslala link na neke moje davne upise na indexu.

Ljepota u posjedovanju pilećeg mozga počiva u tome što svoje stare tekstove čitam ko da i nisu moji.

Časna riječ, da mi je netko ovaj tekst poslao mailom ne bih imao pojma da je moj (dobro kad bi se izuzeli neki sasvim osobni motivi ...

Evo sad i teksta kojeg gotovo i nisam mijenjao u odnosu na original. Teftetir je postavio pitanje kaj mislimo o engleskoj kuhinji pa sam ja razvezao:

Nisam bas neki ekspert za ovu temu, ali reko, ajde zivim tu vec neko vrijeme pa kako sam inace sutljive prirode, da si malo dam oduska ovdje.

Dakle, engleska kuhinja.

Opcenito, prvih par mjeseci - stogod da sam probao nije bilo lose, ali je imalo "krivi okus". Ono, kobasica ko nacrtana, dok je rezes vec je osjecas na nepcu i draskaju te pupoljci na jeziku. Onda je probas i zakljucis da to nije to. Nije da je odvratno, nije da je nejestivo, samo nije to, to. Onda uzmes juhu koja je onako gusta bas kakvu volim i ima miris sveg onog cuda povrca kojemu ni ime ne znam - samo znam da je fino - i onda opet, srknem ... uopce nije onakav okus kakvog bi covjek ocekivao.

I tako, malo pomalo se pocnes navikavati da hrana ima malo drugacije okuse, a neka jela postaju fakat dobra.

Evo, recimo, sto sam od tipicno engleske kuhinje probao i bilo mi dobro -- preskocit cu tu one najobicnije barbecue fore - jer su one ocekivanog okusa i kvalitete. Eventualna slatkoca ili cudnovat okus mogu potjecati od preljeva sa kojima je meso zacinjeno obicno nakon pecenja - po gustu - a ako ima mesa koje je zacinjeno prije pecenja - onda redovito postoji i "plain" varijanta)

Dakle: Sausages and mash - (kobasice i pire krumpir) najklasicnije klasicno jelo engleske srednje klase, prava pubska klopa.

Fish and chips - pri cemu je chips ono sto mi zovemo francuski krumpir. A ono sto mi zovemo chips oni zovu crisps. A ono sto mi zovemo krispi - nemam pojma kako oni zovu ...

Pire od graska (ovo mi se svidlo, a neobicno je i pridonosi sarolikosti tanjura)

Cottage pie - jaki mesni ragu sa zapecenom korom od ... tja, pire krumpira.

Steak and kidney pie - ovo mi je bilo jako dobro - kao obicno lisnato okolo, meso unutra, socno i fino.

Yorkshire pudding - ovo je ono sto me najvise zbunjivalo. Od pudinga ni p. Radi se zapravo o tjestastom prilogu. Pomalo podsjeca na one pogace kakve se kod nas znaju naci zimi - one sto izgledaju ko palacinka a plivaju u masti - Oblik je potpuno drugaciji (slici krafni) ali je okus taj.

Black pudding - mnogi Englezi su mi rekli da je njima ovo bljak. Radi se o cvrstoj debeloj krvavici koja je narezana na tanje snite i zatim poprzena na vreloj ploci. Ja volim krvavice pa mi je ovo super. Dakle od puddinga opet ni p.

Guiness kobasice - na St Patrick's day - kad je onak malo hladnjikavo jedna vrela kobasica s lukom u pecivu i naravno "a pint" ... cega? ...pa vidi kak se zove kobasica

----------------------------------------------------------------

Rijetko jedem kolace van kuce - nisam bas neki ljubitelj, ali ipak sam ponesto probao:

Cokoladna ledena torta - je nesto nejestivo. Ja sam inace lud za cokoladom i mogu je jesti u neogranicenim kolicinama i u svim perverznim kombinacijama. Ova torta je medjutim previse. Osim sto je ogromna (no dobro, mozda je to krivnja Poco-loco lanca koji ih drzi) totalno je pretjerana kombinacija cokolade, sa cokoladom medju cokoladom, a sve preliveno cokoladom i cokoladnim preljevom. Ne znam jesam li objasnio - ima jedno 6-7 vrsta cokolade bez icega drugog u raznim agregatnim stanjima ...

Crumble od rabarbare sa custardom. - s obzirom da nikad nisam jeo nista od rabarbare (nekakvo crvenkasto povrce) uzeh ovo i rekoh - nemre biti tako lose - medjutim mozhe. Odurno. Crumble, je inace vrsta kolaca koja oznacava da se tijesto mrvi ...

Custard je ... zakon - preljev od mislim vanilije i valjda jos necega kojega ovdje sefljom preljevaju po svemu cega se sjete. U nekim kombinacijama (vidi gore) cak ni on ne moze spasiti stvar ali u nekima (kao dolje) sve skupa je za prste polizati ...

Carrot cake - e ovo moja zena voli a meni je previse slatko.

Apple pie with custard - probao i u varijanti sa sladoledom od vanilije na vrucoj strudli od jabuka, ali u kombinaciji sa custardom ... znas ono kad si sit do grla - pa kad onda dodje na stol jos ova delicija i ti jednostavno ne mozes odoljeti ... utrpas jos to u sebe ... eto to je tako dobro.

I najbolji kolac ne znam kako se zove (ni na jednom jeziku ne znam sve te nazive za jela - to me zamara pamtiti - citam opise ili pokazujem prstom) - Mislim da je cokoladni fudge, a mogao bi biti i sponge. U svakom slucaju to su ono sto mi zovemo kakao snite, Kod njih se serviraju u zdjelici. I to zato sto se onda preliju sa cokoladnim pudingom (Rashladjenim ali ne onako zelatinastim ...)Dakle u tome bih se udavio kad bi negdje postojala zdjela u koju bih stao ...

---------------------------------------------------------------------

Tako nekako izgleda moj dozivljaj one tradicionalne engleske kuhinje. Uglavnom nisam nezadovoljan - moram priznati da je mene ugodno iznenadilo. Nije mi grozno pojesti govedji steak sa umakom od mente, ili slatkim od cranberiesa (kako to mi zovemo? - na vrh mi je jezika). Naravno da sam naviknut na domacu kuhinju (hvala bogu, doma se kuha s vegetom), ali povremeno pojesti nesto vani - moram reci da nemam losih iskustava. A inace sam odusevljen indijskom i kineskom hranom koju ovdje nadjes na svakom cosku ...To je tek prica za sebe ...

-------------------------------------------------------------

Imao sam priliku prvih mjesec dana doruckovati o trosku firme, pa mi je English breakfast bio svakodnevni uzitak i nezaobilazni obred.

S obzirom da sam rucak i veceru kupovao sam, a prva placa se tek ocekivala krajem mjeseca - to su troskovi morali biti silovito srezani ...

I tako sam se davio u engleskom dorucku.I vrlo brzo mi je postalo najnormalnija stvar nakrcati se dobro ujutro, nesto lagano rucati u menzi i onda odgustati uz kakav sir, narezak ili mini-pizzu uz televiziju navecer...

Dakle dorucak sacinjavaju:

  • Toast sa slanim putrom - nerijetko konobar donosi toast vec namazan - nastojim ne misliti tko ga je i kako mazao ...
  • Jaja - pecena na ploci - recimo na oko pa poklopljena
  • Kobasice (dvije vrste: pilece i svinjske) - nisu to one velike kranjske - vise onako ko muski prst samo nisu dlakave ...
  • Przena slanina - mozda malo preslana
  • Grah u slatkastom umaku - ovo je tako tipicno i nezaobilazno ... (najcesci proizvodjac Heinz - co Coca cola medju proizvodjacima graha u umaku sa svojim sloganom "Beanz Meanz Heinz")
  • Rajcice sa rostilja
  • Sampinjoni sa rostilja
  • Trokutaste pogacice

Oh boze pa tek je tri a ja sam vec gladan ...Eto, za danas toliko.Imao sam namjeru napisati ponešto danas i o engleskim vodovodnim instalacijama, memorijalnim klupama, akciji "Love is..." podzemne željeznice, ali mi nije uspjelo - server je bio na remontu ... nekom drugom prilikom.

I još jedan na temu TV i Big Brothera

Opet Common sense i opet tema TV.

Kao, pitamo se koja je svrha reality TV-a i kaj sve ima i tako to. S obzirom da znam da CS voli dugačke postove, a meni je kao mrsko pisati - udavio sam sa slijedecim:

- o konceptu reality show-a općenito
-------------------------------------------------
Uf, malo smo siroki, ali hajde de. Dakle, ovdje idu raznorazni relity, talent and reality/talent showovi. Ima glupih stvari (poput nedavno zavrsene "The Farm" gdje su cellebrities imali zadatak izdrzati 2 tjedna na farmi radeci sve farmerske poslove, a postao je cuven jer je najurena Beckhamova dadilja/ljubavnica imala zadatak masturbirati svinji ...) ali ima i onih koji su vjesto napravljeni da raznoraznim trikovima zadrze paznju gledalaca i jednostavno te drze uz show.

Prije svega, da rascistimo, jer znam gdje se necemo sloziti: reality showovi su zabava.

Usporedjivati ih sa Attenboroughovim dokumnetarcima, umjetnickim filmovima, informativnim emisijama je glupo i potpuno promaseno.

Dakle, ako raspravljamo o RS kao o zabavnom televizijskom programu onda su oni strahovito EFIKASNI. Nista drugo (koliko ja znam) sa tako malo ulaganja i tako malo scenaristickog napora ne izaziva toliki interes publike i konacno toliku dobit. Jasno mi je dakle zasto ih televizije vole - zato sto predstavljaju relativno mali rizik (jer je investicija relativno mala) a vrlo su isplativi. Ja ih osobno volim (u razumnim granicama - naravno) ukoliko su dobro izvedeni i ako nisu namjesteni.

- o reality show-ovima u inozemstvu (nisam imala prilike gledati, bit će mi svakako zanimljivo čuti nesto o tome)
----------------------------------------------------------

Uh ovo bi zahtijevalo opsirniji posdiplomski rad na tu temu. Na zalost, morat ces se zadovoljiti kratkim pregledom onoga sto meni u tu grupu spada, a trenutno ih se mogu sjetiti da sam gledao ovdje:

BIG BROTHER - necu puno, detaljnije mozda kasnije, a zasada samo da mi se cini da ga ovaj nas u glavnim crtama slijedi (oprostite ako sam to krivo pretpostavio). U UK postoji nesto sto se zove digitalna televizija koja pored obicnih, analognih zemaljskih kanala pruza jednu mnogo siru paletu programa pa tako BBC osim standardnih prvog i drugog na digitalnoj TV ima jos i treci i cetvrti kanal i sl. Gotovo svaka televizija ima jos poneki dodatni kanal na digitalnoj. E sad, taj digitalni spektar ima tzv. freeview (koji je naravno, besplatan i uz kupnju receivera moze ga pratiti svatko bez ikakve daljnje nadoplate) i "onaj koji nije freeview" a tu su razlicite sheme koje se naravno placaju na razne nacine)

Napomena: digitalna TV nije isto sto i satelitska.

Big Brother je moguce pratiti 24/7 na digitalnoj, a na obicnoj TV ide svaki dan od 22:00 jednosatni sazetak. (Od 22 zato da se moze psovati pusiti i piti.) Petkom kada se od 21:00 izbacuju nepozeljni i u dnevnim emisijama koje se bave Big Brotherom, nema pusenja (osim sto se spominje, nema pica i nema psovanja BIIIP). Osim toga u izravnim prijenosima kada ukucani pocnu o temama koje bi iz bilo kojeg razloga mogle biti potencijalno opasne za producente showa (komentari o poznatim ili javnim osobama, reklamiraje, iznosenje privatnosti trecih osoba i slicno) ide pjesma ptica ili zrikanje zrikavaca a razgovor se uopce ne cuje. Mislim da se tu koriste emitiranjem sa par sekundi odgode sto je dovoljno uvijek budnom operateru da pusti pticice ...

FAME ACADEMY - ovo je bio jedan od prvih koje sam vidio ovdje. Radi se o klasicnom talent-showu (tipa story supernova) "with a twist" gdje su izabrani izvodjaci stanovali skupa i bili promatrani (na digitalnom kanalu)

POP IDOL - kao gore (samo manje realityja)

I AM CELEBRITY GET ME OUT OF HERE - Copor polupoznatih faca (Katie Price a.k.a "napuhana" Jordan, njen sadasnji decko a tada tek one-hit maker Peter Andre, bivsi pjevac Sex pistolsa Johnny Rotten, umirovljeni nogometas, zena drugog nogometasa, bivsa clanica girl-banda, lord koji je odlezao kaznu zbog porezne prijevare, bivsa izvjestiteljica iz kraljevske palace itd.) ubacen na dva tjedna u dzunglu. Tamo gledaoci odredjuju tko ce sutra morati odraditi zadatak kako bi svima priskrbio veceru. Zadaci su boravak u sanduku s vodom i stakorima, kupanje u crvima, potapanje u razne licinke, provlacenje kroz zmije, zabe, pijavice i paukove, sanduk sa zoharima i naravno jedenje svega nabrojanog (moram priznati da mi se Jordan mnogo vise svidja otkako sam je vidio izvrsiti taj zadatak - jele su se razne gadosti ukljucivo i riblje oci ...)

CELEBRITY OLYMPICS (ili tako nekako)- gdje raznorazne celebrities (kao gore) pokusavaju pobijediti natjecuci se u sportskim disciplinama (svako vece druga disciplina, pred publikom na pravi borilistima), zive skupa i kamere ih snimaju u zajednickim prostorijama

WIFE SWAP - gdje obicni pucani zamjenjuju zene na dva tjedna, kako bi se isposvadjali i izvrijedjali na pas-mater po isteku tog razdoblja... tipa, kakva su ti djeca, ti si ljencina, kome ti da mu je kuca prljava itd.

STRICTLY COME DANCING - gdje celebrities svaki tjedan imaju zadatak nauciti novi ples i uz partnera profesionalnog plesaca otplesati ga na natjecanju. Koga publika i suci najslabije ocijene biva supiran iz showa. Jako zgodno, sareno i sarmantno ... Svaki dan se u jednosatnim emisijama mogu gledati njihovi treninzi i cuti sto oni misle o natjecanju i kako podnose napetost ...

HOLIDAY SHOWDOWN ili tako nekako gdje dvije obitelji (po mogucnosti bolno razlicite) provode dva puta po tjedan dana odmarajuci se na omiljeni nacin jedne od dviju obitelji. Npr, low-class white workers moraju tjedan dana provesti sa posh-indijcima na skijanju, da bi ih nakon toga odveli na tjedan dana zderanja steak & kidney piea i karaoki u pub u nekom od "omiljenih ljetovalista" ...Ako sam neki zaboravio nadam se da ce me gdja Neutrino podsjetiti ...

I tako.

No glede teme Big Brothera - moram priznati da sam odgledao dva (od tri) sata hrvatske zavrsnice Big Brothera i da sam oduševljen ishodom javnog izjašnjavanja nacije.

Ovo sad već prestaje biti slučajno: Na predsjedničkim izborima rasturi Mesić, na Evroviziji 12 bodova dobivaju Srbi, u finalu Big Brothera prvi ispadnu Zagorac i ustašoidni Hrvatina, a ostane Daca i pobijedi Rom ...

Tko veli da su Hrvati ksenofobični i uskogrudni?

Svaka čast. Baš sam bio ponosan ...

Nepresusna tema televizije

Pokrenula je Common sense a.k.a. Ponoćna strina svojedobno topic pod nazivom Seveland i Cecaland naričući nad televizijom nekad i sad.

Bješe to jedan od dražih mi topica i jedna od omiljenijih mi tema.A evo jednog od boljih (reče on skromno) mojih postova na tu temu gdje sam pokušao dočarati sitnu razliku u zabavnom programu između UK i RH:

Gledao sam naime, u Subotu "Ant & Dec saturday takeaway" sto je, recimo, zabavni program. U isto vrijeme BBC 1 je imao "Strictly come dancing" (vidi topic o Big Brotheru za objasnjenje) sto je jezivo gledana emisija koja potpiruje napetost preko cijelog tjedna polusatnim emisijama u kojima pratis kako se celebrities muce da nauce novi ples sa svojim partnerima (ajd zamisli da gledas kako Latin vjezba Jive, Rakicka rumbom uci zavesti partnera, Mia Begovic sa profi plesacem, a Boris Novkovic sa profi plesacicom skakucu po podiju plesuci quickstep ... da ne smpominjemo tango Mirne Berend). I onda dodje subota i taj cijeli tjedan najavljivani subotnji show u kojem od glasova gledatelja ovisi koji ce par napustiti natjecanje - neslavno popusi po gledanosti od ITV-a kojemu su vecu gledanost donijeli X-factor (turbo-ultra-mega-super-injection popularni show Simona Cowella - inace ocuha Pop Idola) i gorenavedeni Ant&Dec.

Ant i Dec su inace dva mikromuskarca koji su pred x godina imali smijesni teen hitic, a nakon toga (jos nisam uspio saznati kako - ali sam zaposlio gdju Neutrino na istrazivanju tog fenomena ...) dobili posao prezentera vodeci Pop Idol, I'm celebrity get me out of here i slicne showove koji su bili silno gledani i od njih napravili silne zvijezde - zahvaljujuci i njihovoj zaigranosti, simpaticnosti i sasavosti.

E sad, ta dva mladca svakih par mjeseci prirede serijicu od sest emisija krcatih zvjezdurinama i poklonurinama. Tako su ove subote kroz studio prosli: neki mladac iz trenutno umobolno popularnog boy-banda Blue (koji je tu bio samo zato da bi u jednoj igri za gledaoce viseci sa stropa ogromnom boksackom rukavicom mlatio po kutijama ne bi li iz njih ispao broj koji ce odrediti koju ce nagradu osvojiti gledalac koji je urlao od srece doma na telefonu - u toj je igri za nagrade trojici gledalaca otisao auto od 12.000 funti, skuter i paket WC papira); onda trenutno ponovo-uzlazeca ex-spiceica Geri Halliwell (koju su dva zafrkanta prethodno podvrgli urnebesnoj skrivenoj kameri, a onda je ugostili u svom showu kako bi, eto, promovirala svoj singl i nadolazeci album ... jedva cekam ), onda Destiny's Child (ukljucujuci Beyoncee i straznjicu joj - pati Nevene ) i kao gost iznenadjenja jednoj zagrizenoj obozavateljici specijalno javljanje uzivo u program gdjice Kylie Minogue (koja je svojoj obozavateljici u publici dodijelila dvije karte za svoj koncert + backstage passage) - da bi onda na sveopci urlik gledalista ista ta Kylie usetala u gledaliste (ono javljanje je bila samo fora) i sa tom svojom obozavateljicom iznenadila obozavateljicinog najboljeg prijatelja koji je - pazi koincidencije - u isto vrijeme sjedio u gledalistu studija gdje se snima x-faktor na drugom kraju Londona.

I palo je direktno javljanje tamo (jesam li rekao da show ide uzivo), iznenadjivanje nistaneocekujuceg obozavateljicinog prijatelja koji je ostao sokiran kad je vidio svoju facu na videowallu, pa se sokirao kad je vidio svju najbolju frendicu kako ga pozdravlja a onda se kadar prosirio pa je ugledao i predmet svojeg fanovskog obozavanja - ranije spominjanu miss Minogue... E onda su ga posjeli na motor iza jednog divljacki raspolozenog hells angelsa i za manje od pola sata provezli ga s kraja na kraj Londona kako bi prije odjavne spice sjeo u prvi red i sa svojom kolegicom obozavateljicom odgledao nastup u kojem je Kylie izvela njegovu omiljenu stvar ...

E sad ti reci ...Nemam pojma koliko je to sve skupa moglo kostati ali mislim da Sedma noc ladno moze ici 10 godina sa tim budzetom ...

Eh da, da ne zaboravim da je jedna gledateljica iz publike pobijedila u multiple choice a/b pitalicama i odnijela doma: sve sto se reklamiralo u ovotjednoj epizodi omiljene sapunjarke dakle: dva auta, skuter, krstarenje, kucno kino i jos 20-ak drugih nagrada (ukljucivo i kilogram banana ...)

Uz to je tu jos pao i saljivi intervju klinaca koji imitiraju voditelje showa sa Pierce Brosnanom.

Sveukupno, show je bio ono sto ja zovem "great TV" misleci na TV zabavu - ali moram priznati da ne znam koja bi to TV igdje drugdje mogla isfinancirati ...

Treba li upad u muzeje biti besplatan

Opet jedan Someoneov topic.

Ovaj put pitanje je bilo Treba li ulaz u muzeje biti besplatan?

Sto me potaklo na jedan poduži traktat:

Po mom obicaju da velim kako je to "ovdje". Ovdje su, daklem, posjete najvecim muzejima besplatne. British Museum, Natural History, Science Museum, National Gallery, Victoria & Albert ... sve dzaba.

S obzirom da smo neke od njih po tri puta obilazili mogu reci da smo ustedili hrpu love za karte...

Sigurno da bi nam cijena karte bila ogranicavajuci faktor jer je ona nesto bez cega se nikako ne mozes provuci.

S druge strane nije bas da smo prosli badava. Naime, platili smo garderobu, kupili katalog, pojeli smo sendvice, popili kavu, obavezno kupili nesto suvenira i slicnih sitnica (od magneta za frizider, do oznaka za knjige, pernica, olovaka ... kako ne bi? Pa pred par minuta si stajao odusevljen pred Rosetom - kamenom koji je Champollionu omogucio da desifrira hijeroglife a sad si u suvenirnici gdje mozes kupiti stotinu artikala sa tim motivom koji ce te zgodno podsjecati na danasnji dan...

Tako da muzeji sigurno ne zive od ulaznica (a ne zive ni kod nas od onih 5 kuna koliko te valjda jos dodje upad u Prirodoslovni na gornjem gradu). Apropos HPM je zadnji puta svoje internet stranice na kojima ne pise posto je ulaz obnovio 8.5.2003. pa nisam mogao provjeriti gornji podatak ... bokte tad je jos Racan bio premijer ...

Nego da se vratim temi.Ipak, to ne znaci da su svi muzeji besplatni i u svim svojim dijelovima.

Recimo ovako, stalni postav i nacionalna bastina su besplatni. Specijalni dogadjaji (gostujuce izlozbe, posebni programi i projekcije npr.) se naplacuju (i to ne malo mogu reci, ali opet ovdje je sve tako skupo da je nemoguce povlaciti paralele) ...

Recimo da je upad na El Greca kostao ko ne bas prvoklasni CD, ko dva tjedna dnevnih novina, ko 7-8 capuccina... ko dvije kutije cigareta (pazi ovdje je kutija cigareta 50 kuna ) Ali zato si u nekoliko soba mogao proci kroz cjelokupni njegov opus, pogledati neke slike koje nikad nisu stajale u istom gradu (a kamoli u istoj sobi) - neke slike koje su kao zavjetne stajale po zagubljenim spanjolskim crkvicama. Prosao si izlozbu cijem je sastavljanju jedan covjek posvetio tri godine zivota, a grupa ljudi godinu rada, izlozbu zbog koje su zidovi Sainsbury krila National Galleryja oliceni u prljavo ruzicaste tonove kako bi El Grecove slike na njima najbolje dosle do izrazaja, a slike za katalog su uslikane tek kad su vec visile na zidovima da ne bi zbog osvjetljenja izgledale drugacije u katalogu od onoga kako izgledaju u galeriji ...Eto, zato placas upad. A onda svejedno jos izadjes sa 5-6 razglednica slika koje su ti se najvise svidjele, jednim posterom i DVD-om o El Grecu...I osjecas se ko zadnji klosar jer si odustao od kupovine 50-ak drugih stvari koje bi si sigurno priustio da nisi cijenu preracunao u kune ...

A Dubino razmišljanje da bi za domicilno stanovništvo (Dube je jel'te dubrovčanka) moglo biti besplatno, a za turiste ne, potaklo me na odgovor:

Dakle, ozbiljno sam protiv ovakve diskriminacije eventualnih posjetitelja. Mislim da je to kontraproduktivno i pokazuje na iskljucivu namjeru cijedjenja love od posjetitelja. U Louvre moze uci besplatno svatko tko moze dokazati da ima manje od 18 godina ili da je student ili predavan umjetnosti ... Bez obzira da li je Francuz ili Nigerijac. Bilo bi mi jezivo vidjeti vrata za Hrvate ili Dubrovcane i vrata za ostale. Bas kao sto bi mi grozno bilo da ja ovdje placam upad u British Museum, a domaca obitelj ne. Kada bi me negdje docekao takav sustav ne da bih izgubio svaku zelju da udjem u taj muzej vec bi mi se ozbiljno smucio i boravak u takvom gradu/zemlji.

A glede posjete odredjenim atrakcijama - ako je sve sto kupujes cijenom ulaznice pravo da se prosetas po zidinama i pogledas niz njih, onda se to ne bi smjelo naplacivati. Ako pak cijenom ulaznice pokrivas troskove vodica (koji onda nisu nesto sto treba posebno platiti) igranih povijesnih trenutaka, audio opreme i slicno - onda ulaznice mogu proci.

Kad posjecujes Tower ili Hampton Court platis masno upad, ali imas besplatne vodice koji okupjaju posjetitelje po raznim uglovima, odjeveni u povijesne kostime i na zanimljiv nacin pricaju o povijesti i arhitekturi, na zidinama se svakih sat odigravaju scene iz elizabetinog zatocenistva, najam naprave za vodjenu audio-turu na nekoliko jezika je besplatan.
Dio troskova odrzavanja pokriva se naravno iz donacija.

Da sam ja gradonacelnik

Da malo napunim ovaj blog


Baš me malo uhvatila neka nostalgija pa čitam neke stare rasprave na indexu i nalazim tu i tamo poneki svoj zgodan post. Pa rekoh, a u skladu sa drugom zadaćom ovog bloga, zašto ne bih ta razmišljanja malo dotjerao pa objavio?

I eto ...In no particular order

Tema je bila Someoneova Da sam ja gradonacelnik/ica Zagreba, ja bih..., a mene je nečija opaska o razrovanim ulicama potakla na ovaj post:

Meni se uvijek cini da se svi ti radovi planiraju dovoljno unaprijed ali uvijek ispadne da se izvode naprecac i ad hoc.

U mojoj ulici su onomad dovezli plinske cijevi pa ih strateski rasporedili i ostavili tako mjesecima ... i kad smo se vec navikli na te crne cjevcuge koje em su ruzne, em pored njih uredjivat okucnicu nema smisla, em sto ljudi nemaju gdje parkirat, em sto se u njima zalegne bog zna sto, em sto pjesaci moraju po cesti hodat ne bi li ih izbjegli ... eto ti jednog lijepog dana navrat nanos kamiona, busilica rovokopaca - zakrci se cesta, buka, lom, ima vode - nema vode, ima struje - nema struje - blata na sve strane, radnici po dvoristima lupaju na vrata, pusti vodu - zatvori vodu, jel kod vas ima struje ... koja je vasa plinska cijev - gdje se ulazi u saht ... jel ono vas auto?...

Onda, u par kilometara moje ulice danas su malo gore, sutra malo nize, pa se opet vrate ... pa se par dana ne micu ... pa padne kisa - pa osim svudprisutnog blata nema noviteta ... pa odvezu rovokopace a ostane samo par sretnika sa trakama i onim smrdljivim sto se otapa, pa onda opet kamioni, dizalice, I onda jedno jutro izadjes a svi su otisli. Cesta sva u oziljcima. Prastari asfalt sa starim zakrpama (od izmjene vodovodnih cijevi pred koju godinu) sad je sav ispucan svjezim blatnim brazgotinama kako tako utabanim.Sa plocnika su nestale cijevi, ali je sad tamo hrpetina sljunka.

Pa tako opet koji tjedan kisice ispiru sljunak, blatna voda istice iz jaruga. Onda jedan dan opet kamion doveze cetu koja se sa tackama i lopatama razmili i porazbaca onaj sljunak. I onda to tako stoji frcajuci sljunak pod kotacima auta sve dok se konacno radovi ne zavrse nekog dana nakon gomilu vremena kad svjezi asfalt konacno proliju po onome sto je od sljunka ostalo......

------------------------------------------------------

Pred koji tjedan smo ovdje primijetili velike ploce uz cestu koje upozoravaju vozace da ce dana tog i tog zapoceti radovi na raskrscu tom i tom i da su moguci zastoji i guzve, te da im se savjetuje koristenje alternativnih puteva...

Prosli tjedan dobili smo pismo iz naseg councila u kojem nas se obavjestava da ce se od tada do tada raditi to i to, da ce nas se povremeno zamoliti da aute parkiramo na ovom ili onom mjestu u zavisnosti od napretka radova i potreba prometne regulacije, ali da cemo o svim takvim eventualnim zahtjevima biti na vrijeme pismeno obavijesteni...

Eh da i na kraju pisma se ljubazno ispricavaju zbog uznemiravanja, a isticu da ce radovi pogodovati cijeloj zajednici ...

Javit cu vam kad radovi pocnu kako to ide. Meni to govori da je netko sjeo, napravio plan, promislio kakav ce utjecaj ti radovi imati na cijelo podrucje, sastavio cirkularna pisma i obavijestio ljude dovoljno unaprijed.

Kad su radili Hammersmith Flyover (to ti dodje ko kad se u Zagrebu radio Jankomirski most) onda smo dobivali letke, na svim prilaznim putevima bile su ploce sa obavijestima, a i autobusi su mjesecima prije najavljivali radove posebnim oglasima zalijepljenima unutra za putnike. Sve sto je trebalo biti pogodjeno tim radovima mjesecima ranije je znalo kad i sto ce se raditi...

Mislim da bi gradonacelnik trebao natjerati sve gradske sluzbe da postuju gradjane za koje rade ...

Inače, od tada radovi su bili i prošli. Bili su dosta daleko od nas pa ih gotovo uopće nismo ni osjetili. Tek poneko jutro vidjeli bi da je gužva na cesti, ali kako bicikliramo cestom samo kratko do ulaza u park - nikad nam te gužve nisu bog zna kaj smetale.

Ajde jedan lagani postic za uvod


Neki je dan moja frendica Common sense, a ovdje u blogerlandu poznata kao Ponocna strina, pokrenula zezantski topick "Narodnjaci, mogu li vam pisat tekstove". Zadatak je bio smisliti turbo-folk pjesmu sa science-fiction tematikom.

Onda je nas par nadarenih odlučilo dati svoj doprinos. Moj ide ovako:

JEB'LE TE KOMETE

Povele te kozmicke barabe

Sve do Oriona i Kasiopeje

Ovde trosna kuca i tarabe

Tebe neko drugo sunce greje.

Tebe neka crna rupa vuce

S drugarima si gonjo meteore

Uveo je naš djurdjevak juce

A ni njivu nema ko da ore

Refren:

Otiso si - još sam bio dete

Al ako si, cale, još uvek Balkanac

Dodji kuci jeb'le te komete

Majku oce da zeni Vulkanac

Dodji sada il se ni ne vracaj

Dzaba posle suze i leleci

Pusti kozmos - lasera se lacaj

Pa nek puknu galakticki derneci

Alijen ce majku odvest gadan

Ne zna on da samo jedna ima

Vulkanac ti nije monogaman

Evo vec je sa tri pipka prima

Opet refren 2x

Ajd sad svi na strinin topick pa da vidim za koga ćete glasati... naravno ako ovo netko i pročita ...


- 23:24 - Što vi o svemu tome mislite? (4) - Isprintaj - #
će na to: benti, mogu se pridruzit natjecanju, ae? (07.01.2006. 01:28)
neutrino će na to: Probaj. Imaš sve potrebne linkove. Ali prvo glasaj (za mene naravno) pa onda dogovori sa CS da tvoj uradak ubaci kao nju entri ... (07.01.2006. 01:36)
će na to: Evo sam i ja glasala za tebe. daš bar singlicu? Inače nije ti loš blog (11.01.2006. 20:44)
neutrino će na to: Hvala. I na glasu i na komplimentu. Jos samo kad bih znao o kome se radi ... (13.01.2006. 18:08)

Nešto poput novogodišnje rezolucije

Ajmo odmah u glavu.

Ima već skoro tri godine da sam "otkrio" forum.

Prvo onaj indexov, pa onda nešto sitno forum.hr pa forum Croatsa u UK, pa onda neke stručne, pa onda neke mreže profesionalaca i stvorila se tu lijepa hrpica virtualnih poznanstava sa ljudima koje sam tako sreo.

E sad, sve te pisanije i čačkanje raznih tema uzele su svoj danak u ogromnoj količini vremena kojeg trošim raspravljajući o "vječitim temama" - znate ono : abortus, eutanazija, vjeronauk, odgoj djece, politika, društvo ...

Sad, bojim se da će s novim poslom s kojim sam nedavno započeo vremena za diskusiju biti sve manje. Tako da je, recimo, prva zadaća ovog bloga ostaviti mogućnost mojem virtualnom društvu da tu i tamo svrati i pročita neke moje misli o temama koje me zaokupljaju. U stilu koga zanima - eto gdje me može naći.

Onda, ponešto od onoga što sam pisao meni bi bilo drago imati zapisano na jednom mjestu, a eto nemam. Pa bi druga zadaća bila skupiti (i linkati) neke od postova elem ne bih li skupio neka "sabrana djela" ... ipak su blogovi književnost - jel'te - a postovi na forumu nisu

Treće, volim pričati što ja o nečemu mislim, a sve manje mi se prepucava sa kojekime. Naime, nakon te tri godine po forumima primijetio sam da mi se osuo broj ljudi sa kojima se može nešto prodiskutirati kako spada. Iz raznih razloga chat me počeo nervirati.

Četvrto ... ma ne znam, jednostavno sam htio malo probati mogu li i ja pisati blog. Ko klinac sam trilion puta pokušavao pisati dnevnik pa sam ubrzo odustajao. Vidjet ćemo hoće li i sa blogom biti tako. Recimo da sam za Novu godinu poželio pisati blog.

I tako - idem sad vidjeti kako se ovo uređuje, a nekom drugom prilikom možda dodam još poneku zadaću ovom blogu.

Zasada znam samo da ne vidim sebe kao nekog prosvjetitelja, a vidjet ćemo imam li uopće bog zna što reći ...

Eh da - ovo bi moglo biti zgodno mjesto za preporučiti koju dobru knjigu ili film ...

P.S. Ovo je moj prvi post ikad - prenesen sa ovog mjesta gdje je prvi put objavljen