Dora iz minute u minutu

Iza ponoći vrijeme je za Doru.

Duško je meni simpatičan, a i Danijela je jedna od rijetkih voditeljica koja se zbilja zabavlja na sceni.

Ana Bebić - Mrzim spore stvari

Zgodnički curetak. Pjesma prilično bedasta. Nema neki glas, ali ne usudimo se prejako kritizirati jer tko zna što nas tek čeka.


Hari Rončević i kvartet Bravo - Još uvik

Hari nam je simpatičan jer je imao onu jednu dobru stvar "Getanin" tamo u neka pradavna vremena. Ovo mu je sasvim bezveze. On stoji i dosađuje se na pozornici, pa kako nećemo mi...


Ruswaj - Što ćeš mi ti


Ovi se balavci zovu Ruswaj jer ih gura M. Rus ... Anemično. Bubnjar mi je zakon - još nisam vidio tromijeg bubnjara. A djevojče back vokal im treba za ne povjerovat ...

Mijo Lešina - To nisam ja

Ajme scenskog imena ... Zašto debelim ljudima ne mogu sašiti normalne hlače? Ovaj ima nešto sjajno i bezveze. Jedna od cura od back vokala je sad bila na sceni sa Ruswayem ... 100%. Nema dečko neki glas.


Ove djevojčice koje se javljaju iz green rooma danas izgledaju puno bolje nego jučer. Iva Šulentić je ime koje sam prije čuo a sad je prvi put i vidim. Zapamtit ću je :-)


Dražen Žanko - Samo ti

Pa ubiću se odmah. Dražen Žanko mi ima najbolju pjesmu ... I najbolje izgleda ... Pjesmuljak je klišeizirani šlager bez ikakvih pretenzija. Opa, imamo i dionicu bez muzike ... Sve u svemu puno bolje nego što sam očekivao.


Franka - Pjesma za kraj

Jako zgodna djevojka. I normalno obučena. Ne znam zašto ovi iza nje u trenirkama imaju i kravate. Inače dečki su solidno uigrani ... Dobro je - Žanko mi nije dugo bio najbolji!

Mario Battifiaca - Ma gdje bila

Battifiaca mi je bio drag dok je bio u duetu sa onom ženom sjajnog glasa. Ova je stvar neloš šlager. On se trudi otpjevati pjesmu. Nema kerefeka i prenavljanja. Sasvim solidan nastup.

Viva - Opet

Šta je ovima? Bas gitarista u transu. Pjevač Thompsono-oponašajući urlator. Sve u svemu ja ih ne bih otrpio ni na svadbi slučajnog poznanika.


Ivo Gamulin Gianni - Daj mi jedan razlog

WTF?!? Ovo jako vuče na nešto poznato. Pjevač djeluje lagano alkoholizirano, a i dikcija mu je ko da je hrvatski nedavno naučio. Prateći vokali u crnim rukavicama sa šljokicama ... živi smijeh. Pa korijandoli na kraju ... pa se backvokali skidaju ... ajme meni ... a tip se fura na neku Bocellijevsku spiku, a sve u svemu, majko bložja.

Feminnem - Poljupci u boji

Oh fala blogu, već sam mislio da će na Dori faliti bezveznih nastupa. Ova zadnja dva popravljaju stvar. Nemam pojma o čemu pjevaju - ali cure su savršenstvo kiča i neukusa. Jedna je zgodna, ali sve tri nemaju glasa za suhu šljivu. Hm, povlačim to, u solažama su ipak ponešto i otpjevale ali nedovoljno da poprave opći dojam i katastrofalnu kostimografiju.

Denis Dumančić - Srce moram seliti

Leteći odred ipak nije bio najgore što je ovaj dečko učinio. Još jedna pjesma na isti kalup. Ova vuče malo na Bosnu - to se valjda procjenjuje dobitnom kombinacijom u Fayinom taboru. Violinistici nisu stigli napraviti frizuru ...


Danijela Pintarić - Zlatna rijeka

Tutićeva nova Tajči. Šapuće nešto. Gospođa i ja se ne slažemo u ocjeni izgleda pjevačice. Slažemo se da nema glasa. Scenski nastup nula. Ovo je stvarno smiješno. Zašto se toliko muči kad se ionako ništa ne čuje?


Čager Zoc i Papak dance company - Ritam da se ritam

Nisam mogao pisati jer ovo je trebalo gledati... Cure su komadi, pjesma je obična. Najbolji scenski nastup, ali takvih pjesmuljaka ima na tone.

Tomislav Bralić & klapa Intrade - Ne damo te pismo naša

A oli ju je niki tija vazest? MA još da je bar a capella pa bi bilo nešto - ovako je potpuni promašaj...


Igor Cukrov - Lijepa Tena

Malo uškopljeni španjoljčić. Zašto si maše rukom pred licem? Gle zalutala jedna ritmička gimnastičarka sa vijačom ... On tuli slabačkim glasićem, djevojka iza njega pokušava pomoći - sve skupa opet vuče na sevdah ali nema veze s vezom. Lele.

Aria - Istina je

Ovi se izgleda furaju na Il Divo i te spike... Elegantliš. Bijelo odijelo i špic papak. Glavni je klon Davora Radolfija. Drugi je pljunuti Štulić- Treći im je valjda tata... Kaj ja znam - nije mi nešto. Bilo je i boljih. U finali nemaju snage. Tužno. A i glasovi kao da si ne pašu ...


-----------------------------------------

Sve u svemu, il sam prolupao ili je ovogodišnja Dora bila sasvim OK - jer se meni baš svidjela. Kao da su našli pravu mjeru i pravi format. 16 pjesama je sasvim podnošljiva količina. Kvaliteta je slabačka, ali nema puno očajno loših - barem meni (dobro ona dva benda su baš i mogli ostati doma i onaj kvazi operni pjevač)

A one dvije šašavice su mi baš bile simpatične sa duhovitim najavama. Nisu prežvakavale dugo istu foru. Tako da ako je nešto i bilo tanko - bar nije dugo trajalo sa onim mučnim mrcvarenjem tako tipičnim za domaće voditelje-

Moji favoriti

Franka
Battifiaca
Dražen Žanko?

Gospođini favoriti

Battifiaca
Franka
Čager Zoc


------------------------------------

Paul Young, ocvala zvjezdica odrađuje gažu. Nit se publika na njega nešto pali niti je njega briga.

Kome je to trebalo?

Ajde više Pole Janže završi ...

-----------------------------------

Ajme Žiri ... ubili su me u pojam ...


Uf ... Lijepa Tena ... tja, lijepo mu je Huljić rekao da će od njega napraviti zvijezdu.


Ajme jadan dečko ... tako se muči da je to prestrašno za gledat ...

A lijepo reče jedan forumaš na indexu:

"gledajte to s vedrije strane: ko je lud poslat dobru pjesmu i organizirat izbor u ovoj recesiji? "



Može li ga tkogod naučit pjevati do Eurovizije?

Policija ne trenira strogoću - na žalost

Gledam video kojeg je objavio Jutarnji u današnjem članku koji se bavi repovima divljanja na derbiju svih derbija.

Policija je snimila destminutno natezanje na tribinama.

Snimke su zastrašujuće. Ne zbog nasilja ili krvavih scena, očito da je i kamerman dobro pazio da se ne nađe na putu nekog projektila pa je snimka više svjedočanstvo radnih uvjeta negoli zapis o konkretnom događaju.



Između urlika ljubavi prema jednom klubu, dvadesetak - tridesetak policajaca stoji, za leđima im rešetke pa nemaju odstupnicu, a pred njima živčana gomila. Kroz zrak lete priručni projektili (ne vidi se dobro što je, ali se čuje tvrdo kad pogodi u rešetke) bezglavi idioti se zalijeću prema policajcima, mlate kopljem zastave po stolicama pred njima, urlaju, prijete. Neka pijana budaletina se sakriva iza plavo bijelog šala i unosi u lice nekom od policajaca.



Ne mogu vjerovati kako su policajci mirni. U svoj toj gunguli i očitoj mržnji koju taj huliganski čopor ispoljava prema njima oni ne odgovaraju istom mjerom. Gase zapaljenu stolicu, ali ne reagiraju na provokacije ...

Ne znam, strašno mi je to bilo za gledati.

Pa ti onda budi policajac ...

Ne velim da policija nema svojih grijeha, ali kad pogledam ove snimke iz njihove perspektive uopće me ne čude one priče po navijačkim forumima da ih policija tuče. Pogledajte mlo te snimke pa recite - što bi trebalo raditi toj bagri?

Jeste li vidjeli onog klipana sa zastavom? Što je to? Herojstvo? Ljubav prema klubu?  


Što taj priča kad dođe doma sa modricama od pendreka? Da su ga prebili ni krivog ni dužnog?

A policajci?

To su ljudi sa obiteljima, kreditima, planovima za godišnji, čekanjem vikenda da se obavi ponešto ili obiđe rodbina i prijatelji ... svim onim normalnim stvarima koje su svakodnevica tolikima oko nas.

Za razliku od njih, mene na poslu ne čekaju ovakvi degenerirani tipovi, ne urlaju mi "Cigani, Cigani" kad krenem slati mailove, niti mi se netko unosi u lice ...


Sve ruže Atyraua


Svakog dana u najbolju Atyrausku cvjećaru dođe nova pošiljka cvijeća iz Amsterdama.

Atyrau je mali grad i promet je mali.

Zato u cvjećarnu dolazi samo po jedan paket sa 25 velikih crvenih ruža.

Danas je njen rođendan i slučajni kupac ne može više kupiti niti jednu.

Sve su ovdje



A meni je u 10:03 zazvonio telefon i razdragani glas poručio je:

Ti nisi NORMALAN!!!

Da dušo, i ja tebe volim. 

Križarski ratovi u Italiji 2009.

U jednoj školi u gradiću Terni u Italiji profesor već mjesecima svaki put kad ulazi u učionicu skine sa zida raspelo. Održi svoje predavanje i nakon njega lijepo vrati križ na mjesto.




Čovjek veli da je ateist i da mu raspelo na zidu smeta dok predaje.

Tako se ponaša od početka školske godine. U početku to nikoga nije smetalo, a onda su se na nekom učeničkom zboru pojedini učenici požalili radi tog ponašanja. Školski upravitelj je prvo tražio od profesora da prekine s tom praksom, a kad je ovaj odbio - prijavio ga je.

Profesor je neki dan odgovarao pred Nacionalnim Vijećem za Javno Školstvo i kažnjenj je jednomjesečnom suspenzijom

Čitam pa ne mogu vjerovati. Ko da čitaš Kafku ... ili Brešanovu Državu Božju

OK, Italija jest katolička zemlja, ali je istovremeno i laička - ne ide mi u glavu kako netko može biti kažnjen zato što je uklonio religijski simbol sa zida i poslije predavanja ga uredno vratio na mjesto?

Shvatio bih da ga je polomio, pljunuo, oštetio ili na neki način oskvrnuo - moglo bi se onda pričati o vrijeđanju neke religije i slično - ali ne kužim kakva je tu šteta počinjena?

Đaci su jedan predmet odslušali bez križa na zidu - i đaci vjernici i đaci nevjernici.

Nije mi jasno zašto su se uopće žalili? Zar taj čin nekoga zbilja može smetati?

Slijedeći moment je eskalacija totalne ludosti - ravnatelj odlučuje PRIJAVITI profesora?

A najgluplje je da je čovjek na kraju kažnjen ...


Mada, s druge strane - ne kužim baš ni njega. Koja je to fora sukobljavati se s dijelovima namještaja?

Ne bi li ateist trebao biti ravnodušan? Ne vjeruješ, kog te vraga briga ako netko vjeruje?


I jedna bizarnost za kraj - ravnatelj se zove Giuseppe Metastasio

Fakat je čovjek metastazirao .


Veli jedan komentator na nekom od talijanskih foruma koji se bave ovom temom: "Prava tema za dvadesetiprvo stoljeće ..."


Smeta li kome križ u ilustraciji današnjeg posta?

A ovaj "glaz"?

Tako dobri linkovi a tako malo vremena. Zašto sam ja prerano rođen?!?

Otkako sam promijenio posao i preselio obitelj ovamo nikako da pošteno uhvatim vremena za surfanje.

Mislim, zalomim tu i tamo do sitnih noćnih sati, ali to uglavnom protraćim po Amazonu, Wikipediji i sličnom ... 

Preko dana, kad mi je glava svježa za nove stvari i izazove rietko uspijem obići nešto zbilja vrijedno. S posla u zadnje vrijeme pola toga ne mogu ni otvoriti. Netko se opet igrao s parametrima Websensea pa je sad sve na super-strogo nivou.

Zanimljivo je to inače malo pratiti.

Nekome se prohtije "uvesti reda" u ono što djelatnici mogu dosegnuti na internetu u radno vrijeme.  Pa se ICT maheri bace na klikanje i od sutra ujutro - pola interneta nije dostupno.

Websense izbaci svoju ljubaznu poruku da ti je management izvolio zabraniti gledanje te stranice koja te zanima jer se ona navodno kosi sa politikom kompanije. Ali ako mailom dostaviš šefovo odobrenje za pristup toj stranici - ICT će ti drage volje to omogućiti.

Ako si pokušavao otvoriti Ribafishev blog ili rubriku fun na Indexu poklopiš se po ušima, ponadaš da nitko neće na nekakvom izvješću baš prstom uperiti u tebe i vratiš se svojoj Excel tablici, Izvješću o kvartalnom poslovanju ili pak prezentaciji za sastanak u slijedeći petak.

No, ako ti se posreći da te šef upravo zatražio da mu preokreneš internet i pronađeš podatak o cijeni čelika u Južnoj Nedođiji za prošli petak - a tebi Websense zabrani odlazak na stranicu koja bi mogla imati taj podatak - eto prilike da sa smiješkom prekrstiš ruke na prsima i kažeš "Computer says NO" (pogledajte si ovaj video - nećete požaliti). Onda šef odobri tu stranicu.

No za ICT to znači da ti mora skinuti zabranu za odeđenu VRSTU stranica jer kad bi ti odobrili samo tu jednu određenu stranicu koju si tražio ti bi ih za 5 minuta tražio ponovo radi neke podstranice do koje si došao slijedeći link sa one prve stranice. I tako, oni odobre cijeli tip stranica a tebi se odjednom otvara cijelo polje ... nemaš pojma što su ti sve odobrili, ali zabavno je istraživati (OK na Ribafisha se još ne može, ali neki drugi blogovi rade ...) 

I što se onda dogodi?

Tja, ICT ima tebe na jednom odobrenju, nekog drugog na drugom, nekog trećeg na trećem i onda malo po malo postane jasno da je stanje neodrživo - previše raznih razina odobrenja. Pa se jedno po jedno zabranjeno područje ukida i na njega se dopušta pristup svima ... 

Uz to, zašto bi poslodavac zabranjivao svome djelatniku da surfa internetom za vrijeme ručka - na primjer? Ili izvan radnog vremena? Ako čovjek za vrijeme svoje pauze za ručak želi pročitati novine - to mu nitko ne brani. Pa zašto bi mu branio čitanje novina na internetu? Tim prije što nas je puno expata, pa je nemoguće nabaviti novine iz naših zemalja.

Tako se netko sjetio da izvan radnog vremena dopusti pristup na neke vrste stranica svima. 

No, nevolja je da moja tvrtka radi na dva kontinenta i uredi u zapadnoj Evropi nisu u istoj vremenskoj zoni kao mi u Atyrau. Kad ja idem doma u 6 naveče moji kolege u Londonu se tek vraćaju s ručka (5 sati razlike). A moji kolege u Almatyju su već debelo doma (2 sata ispred mene).

Pa se jadni ICT-jevci ubiše od posla povezujući ljude sa lokacijama na kojima rade i usklađujući im onda odobrenja kad smiju čitati novine.

Onda nastupaju paradoksalne situacije po kojima moja kolegica iz Almatyja i ja sjedimo u londonskom uredu na službenom putu i ona na neke stranice može bez problema (jer je u Almatyju već prošlo radno vrijeme) ja za sada ne mogu ali ću moći za sat-dva, a moja šefica ne može otvoriti link koji joj šaljemo sve do navečer :-). Jer, kad sam službeno u Londonu ja ulazim u kompanijine sustave sa svojim Atyrauskim profilom ...

I onda konačno nekome pukne film i dopusti svima sve. (Osim pornografije, kockanja i takvih stvari što je uvijek zaključano svima.)

Do nove metle, don nekome opet ne padne na pamet da trenira strogoću...

-------------------------------------

Elem, cijeli ovaj uvod je tu zato što sam krenuo objašnjavati kako ima nekih siteova koji su ovih dana objavili sjajne postove, a ja ih nisam stigao pročitati ili prokomentirati.


Jedno piskaralo (o kojem ću nadam se uskoro uspjeti napisati ponešto više) objavilo je ovaj sjajan post. Pretpostavljam da se radi o forvarduši pa ću je naći na engleskom ili prevesti i s guštom poslati mojoj šefici ... a možda i mojim "potčinjenima".


Seth Godin, kojeg od neki dan počeh stalno pratiti ima zanimljivu misao. Stvarno kad malo bolje razmislim puno je zanimljivije i važnije što ćeš s onim što imaš učiniti nego jesi li to zasluženo dobio. 


Mrak na primjeru Slovenije i referenduma o nama izvlači zgodan  poučak o demokraciji , ali mene je zadužio linkom na ovo predavanje. Došao sam tek do pola, ali jako je zanimljivo.

Kad sam već kod predavanja da ne zaboravim. Jedan od onih stranih prosvjetarskih blogera koje odnedavno pratim History is Elementary  u svojem je nedavnom postu donio popis zanimljivih edukativnih  linkova, a među njima je jedan koji me oborio s nogu. Nisam još uspio sve istražiti, ali čini se da se radi o internetskoj bazi predavanja vodećih stručnjaka na razne teme.

Nemam pojma kako je to moguće, ali za sada mi se čini da je potpuno besplatno. Ne radi se tu o kratkim filmićima youtube tipa nego o pravim cijelim predavanjima (njih 1500) studentima raznih smjerova ... dobro, zašto sam se ja prerano rodio?!? Blože, kako bi to bilo super imati vremena proučavati!! Da sam bar ovo mogao razgledati dok sam i sam studirao i imao vremena na pretek.

Berkeley, Harvard, MIT, Princeton, Stanford i Yale!!!

Iz popisa predmeta prosto ne znam što bih izbacio

Astronomy - sigurno, barem koliko bih uspio razumjeti
Biology - i te kako
Chemistry - isto
Computer Science - ovo možda najmanje, nisam siguran da sam na razinama na kojima bi mi ovo nešto značilo
Economics - hm ... da konačno nešto i naučim ;-)
Engineering - ovo moram vidjeti što je
English - Nikad dosta, a možda bi bilo i nadahnjujuće
Entrepreneurship - tu sam slab, a moglo bi mi zatrebati
History - učiteljica života, zar ne?
Law - oh ovo me jako zanima
Mathematics - volim matematiku, ali me trta derivacija i integrala, možda su ovdje objašnjeni
Medicine - ovo možda ne
Philosophy - pitanje je koliko je teško, ali sigurno bih pokušao ...
Physics - ma fiziku kao i biologiju i kemiju - moram tesati
Political Science - he, he ... to pod moraš!
Psychology - može li se bez psihologije uopće?
Religion - hm ... ovo bi moglo biti zanimljivo. Onako filozofski.

K vragu, uz ovakve baze znanja - kako itko može reći da nešto ne zna jer mu je učitelj to loše objasnio?!?!

Sad je vrhunski profesor na jedan klik daleko.

Ne znam, da sam profesor - ja bih se smrznuo. Koja je to konkurencija ... a opet i prilika za ideju o tome kako nešto ispredavati na nov i drugačiji način.

Toliko za sada.




Zašto me zapravo ne čitate?


Nek se moji čitatelji ne uvrijede ali ovo sam pitanje iz naslova namijenio onima koj me NE čitaju inače.

Znam da ovaj blog ima određeni broj ljudi koji redovito dolaze (i kad ima i kad nema novog posta), znam da ima onih koji dolaze ponekad kad ih namami kakv dobro sročen naslov, znam da ima puno onih koje donese Google, obično u potrazi za nečim čega ovdje ionako nema.

Ali ne znam zašto nema onih kojih nema.

A zanima me - odnio vrag i znatiželju!

Sad, nema smisla da šaljem mail svakome tko još nije ovdje bio, a slažem se da je pomalo bedasto očekivati da će netko tko inače ovdje ne zalazi sad odjednom doći i pročitati ovaj post.

No ako se takav ipak zatekao ovdje, eto pitanja u naslovu...


Ne, neću vjerovatno ništa mijenjati u svom postanju kao rezultat vašeg odgovora na ovo pitanje, ne tražim savjet kakav bi moj blog morao biti da bi se vama dopao, ali sam prokleto radoznao i to je to.

Kao da vas netko pita zašto ne volite špinat ili orahe. Sigurno nećete reći da bi špinat morao više ličiti čokoladi da bi vam bio drag niti bi špinat to učinio, ali ćete znati reći zašto ga ne jedete.

E pa tako nekako i mene zanima.

Svi oni koji me inače čitaju, imaju sve moje druge postove za komentare :-)

Da se upoznamo - ja sam pračovjek!

Jedno me vrijeme dosta zabavljala pomisao o mogućim prethodnim životima.

Kad sam bio klinac, neki od onih sveznajućih testova iz obiteljskih magazina "otkrio" mi je da sam između ostalog u prethodnom životu bio "stručnjak za mirise" i da sam živio u petnaestom stoljeću u Veneciji.

Sad, nije mi nikako jasno koji je to vrag "stručnjak za mirise". Valjda sam izmišljao parfeme ...

A prije više od 3 milijuna godina, živio sam kao Australopitekus u Tanzaniji. Valjda sam se družio s Lucy i ludo dobro zabavljao. Bio sam naočit kao i danas:



Milijun godina kasnije još sam uvijek bio u Tanzaniji (u to vrijeme nisam baš imao ni previše izbora). Onako, kao Homo habilis živio sam u Olduvajskom klancu (kolijevki čovječanstva). I dalje sam bio neodoljiv, a baratao sam prvim oruđima - onako kao u Odiseji u svemiru ...



Par stotina tisuća godina kasnije nemam pojma gdje sam bio ali bar sam imao nešto veći izbor. Uspravio sam se pa sam mogao lijepo daleko hodati.

Gdje god bio, za mnom se uzdisalo. Pa kako i ne bi, pazi frizuru ...




I na kraju pred nepunih pol milijuna godina evo me u današnjoj Njemačkoj. 



Nikako se ne mogu odlučiti u kojoj sam si od tih epoha najzgodniji?

Što vi mislite?




Slike su načinjene putem sajta Devolve me, na njima sam zbilja ja, a na njega me upozorio Lavov vjetar





Kazahstančenje i Kazastanovanje. Prošla četiri mjeseca.


Danas sam konačno kupio taj wireless router i sad napokon mogu sjesti u dnevnu sobu i pisati post bez grižnje savjesti da se ne družim dovoljno s obitelji.

Otkrio sam dućan koji ima sve što mi je trebalo i još puno, puno više - pa me malo gricnula savjest jer sam u nedavnom postu napisao kako se ovdje routeri ne mogu kupiti. A upravo čitate dokaz da mogu. I još kakvi.

Pa me to razmišljanje odvelo do nekih drugih usporedbi, tumačenja, anegdota i koječega sličnog, a kako mi u glavi pomalo radi votka koju popih za kasni ručak iliti ranu večeru - ovaj će post biti miš-maš svega što mi padne na um a ima veze s Kazahstanom, ovdašnjim ljudima (ono malo što ih upoznah), a zapravo najviše sa životom jedne expatovske obitelji u Atyrau.

Počnimo od početka (osim ako vam se preskače po tekstu), ako niste znali - mi smo ovamo došli nakon preko pet godina života u Londonu. London je bio prekrasno iskustvo. Naše "prvo inozemstvo" (kako se to u expatovskom žargonu naziva - "primo estero" ili "first overseas assignment") me je, osjećam, razvilo kao čovjeka. Život u jednoj smirenoj i organiziranoj sredini sa planom za sve, sa rješenjima za sve životne situacije lako dostupnima - na internetu. Ljubazni činovnici u svim uredima s kojima smo imali posla, povjerenje s kojim su nam se otvarala vrata su nešto nedoživljeno i do tada nezamislivo. Nije da smo se u Hrvatskoj nešto posebno zlopatili ali svatko tko je ikad stajao u redu u bilo kojoj općini, pošti, ministarstvu i sličnom dobro poznaje osjećaj tjeskobe koji mu ulijeva neljubazno osoblje sa moći da čekanje produži za još koji sat, dan ili mjesec. U Engleskoj sam vrlo brzo navikao da postoji rješenje za svaku situaciju, da postoji neka služba kojoj je posao baš neki moj specifični problem i da smiren čovjek sa svakom neugodom bez problema može izaći na kraj.

Teško je zamisliti da čovjek dobije doma obavijest da nije platio porez i umjesto da se nateže po mramornim katakombama porezne uprave od sobe do sobe praćen biljegom ovim i mračnim predskazanjem onim, jednostavno digne telefonsku slušalicu nazove ljubaznu poreznu referenticu i izloži joj u čemu je stvar. Ona na to klikne po tastaturi, presloži dospijeća poreznih davanja, upita imamo li možda financijskih problema pa da nam je porezna obveza prevelika i želimo li razgovarati sa financijskim savjetnikom koji može naše rate rasporediti na način da ih uspijemo pokriti (nije nam trebalo ali nisam mogao vjerovati da mi se tako nešto uopće nudi), potvrdi da će nove porezne uplatnice poslati još danas (i jest), zaželi ugodan dan i ... gotovo.

E mi smo iz takve Engleske dolazili u Hrvatsku na odmore i već na parkiralištu aerodroma sam se hvatao u onoj tipičnoj gastarbajterskoj pozi koja me i samog toliko puta živcirala - "u nas u Čikagi"... ili "nemoš ti to tako u Vrankfurtu" ...

I onda rez. Potrpali smo se u kofere i kutije i doselili u Atyrau, Kazahstan.

Nakon četiri mjeseca sasvim mirno mogu reći - meni se ovdje zbilja jako sviđa.

Daleko je Atyrau od Londona. Ne samo geografski.

No daleko je od Londona i Zagreb, na žalost puno dalje nego što bi se to reklo po blještavim izlozima ili zapadnjačkim shoping centrima.

Ali da ne vučem te nezgodne paralele, ajmo mi o veselim temama.

Da vam velim - od Kazhstana sam vidio jako malo. Sedam dana u Almatiju prije par godina, povremeni posjeti Atyrau u zadnjih 6 godina i evo ovih 4 mjeseca nisu ni približno dovoljni za nekakav putopis, za nekakve dojmove o zemlji i ljudima. Ja ću zato pisati o onome što sam vidio i čuo a vi vodite računa da smo mi tek na početku našeg Kazahstanovanja.

Kazahstanci vole slatko

Na nadsvođenoj tržnici Koktem u Atyrau bio sam iznenađen kad sam vidio more štandova sa bombonima i dražejama.

Desetak takvih štandova sa ženicama u šarenim uniformama, sa jarko narančastim mrežicama u kosi, a pred njima blago u šarenim papirićima. Vaga, plastične lopatice ... ljudi dolaze, gospođa im doda plastični lavor pa onda oni uzimaju šaku crvenih sa crnim slovima, pa šaku plavih, pa šaku ljubičastih - onda im ona to vagne i zamota u prozirnu vrećicu. Pa oni krenu u drugi red, sa malo krupnijim (i malo skupljim) vrstama. Pa im ona to vagne i zamota, pa iz trećeg reda i tako to. Ode čovjek sa doslovce punom vrećom slatkiša. Kod gospođe red, odmah slijedeći kupac uzima lavor i ubacuje u njega svoje omiljene bombone.

Probali smo i mi ponešto od tih čokoladnih i drugih đakonija. Nije to ništa spektakularno. Ima zbilja nekih jako finih ali ima ih i posve običnih. Kao da je netko tisuće i tisuće bombonijera raspakirao i sortirao čokolatine u kupove. 

U supermarketima police i police pune slatkiša. Recimo da je jedna dugačka polica sa jedne strane puna zapadnjačkih proizvoda. Znate već kako to izgleda - Mars, Twix, Snickers, nezaobilazne Milke, Kinderlade. Ali to je tu samo tako - da se brojni expati imaju čime osladiti. Za lokalno stanovništvo tu je barem tri puta više prostora posvećeno keksima, domaćim kolačima, bombonima, čokoladnim delicijama, halvama, orasima u medu i to sve u ogromnim količinama.  

Pa što rade ti ljudi sa tolikim slatkim?

Kazahstanci piju čaj

Čaj je nacionalno piće. Kao nama kava i još malo više. Čaj se pije za žeđ, za opuštanje, za buđenje. Čaj se pije iz dosade, pije se u društvu ...

A čaj se uglavnom pije bez šećera.

Pa se zaslađuje u ustima. Slatkim kolačima, čokoladom, medom ...

Piju se razni čajevi - crni, zeleni, voćni - nema tu nekog prevelikog cifranja, nema općeprihvaćenog stava što je PRAVI način pijenja čaja. Pije se kako tko voli, ali je čaj nezaobilazan.

Pije se i umjesto vode. Pije se umjesto soka Pije se uz jelo. Uzmete meso i krumpir a ručak i uz to čajnik pun čaja ...

Ako pijete kavu nećete se osjećati izopćeni, neće vas čudno gledati, upirati prstom u vas ili s nevjericom vrtjeti glavom.  Ali ćete se morati naučiti gledati odmah s vrata imaju li na šanku Espresso aparat, da li aparat izgleda kao da radi i da li konobar/ica izgleda kao netko tko se zna tim aparatom služiti.

Jer raznorazni automati za kavu koje možete susresti znaju iscijediti nevjerovatne napitke koje bi se malo tko usudio nazvati kavom.

Kazahstanci piju i drugo

E da, Kazahstanci su od Rusa pokupili "kulturu" pijenja. 

Vole ljudi popiti i to je to. I piju žestice kao što se kod nas pije npr. vino.

Kad smo to prvi put vidjeli na jednoj večeri još u Londonu nismo mogli vjerovati. Uzme čovjek onu veliku tešku kristalnu čašu za viski (onu u koju će si neki zapadnjak naliti prst pića i ubaciti kocku leda) pa krene točiti i točiti i točiti. Barem deci - deci i po. Naša standardna mjera od nul-tri ovdje je valjda samo za one koji se odvikavaju ili za zagrižene antialkoholičare.

I opet, sjede ljudi, jedu i gutnu viski dalje. I ode boca dok si reko keks.

Odjel sa alkoholom u supermarketu je jednako velik ili možda čak i veći od odjela sa slatkišima. Samo votke zauzimaju police i police. Ja sam mislio da su francuzi neke mustre za alkoholna pića, ali sam počeo sumnjati kad sam vidio da u našem supermarketu ima barem nekih brat-bratu stotinjak vrsta votki. Ima i svega ostalog. I likera i viskija, brandyja, cognaca, vina, pjenušaca, ali votki ... nevjerovatno.

A u restoranu smo se zamalo zeznuli. 

Odemo mi na roštilj, a uz tanjure i normalne čaše na stolu servirane i male čašice. S obzirom da nešto ipak znam - skužim da je to za votku. Sad, nismo mi nikakvi ispičuture, ali kad je to običaj ... raspitam se kod konobarice na mom šepavom ruskom koja im je najbolja votka (ona odabere najskuplju - zar je to bilo koga iznenadilo)  i naručim DVIJE VOTKE (kao jednu za gospođu neutrino a jednu za mene).

Konobarica je zaprepašteno zijevnula u nas - dvije butiljke?

Ma neeeeee, dvije votke ... male ... maljenke ... čašice (bemu kako se kaže na ruskom?) aha, čaša je stakan ... stakančić, stakančuk ... stakanček ...

Kak u vas poručit dva stakana vodki ...

I onda smo naučili - votka se naručuje NA GRAME.

Najmanja narudžba je 50 grama i to je obično ona cijena koja piše u cjeniku. 50 grama je oko pola decilitra.

Kazahstanci prave maestralno meso na roštilju

Nisam još pričao detaljno o hrani, ali valjda vam neću pokvariti zadovoljstvo ako vam unaprijed kažem da su Kazahstanci nevjerovatni majstori od roštilja.

Šašlik je nacionalno jelo i valjda ovdje svaki kuhar prije nego počne učiti Chateubriande i tagliatelle mora savladati osnove izrade "paca", dovesti do savršenstva praktična znanja u termičkoj obradi svih vrsta mesa kako bi svaki zalogaj predstavljao organoleptički vrhunac. 

Drugim riječima, šašlik se jede zatvorenih očiju od uživanja. To je ono kad stavite zalogaj u usta i osjetite ugodu kako vam se širi kroz cijeu vilicu od ušiju i pogađa vas ravno u mali mozak ... ono kad se zapitate - pa kako nešto može biti ovako dobro. 

Uf ... ne znam kako da vam to dočaram?

Jednom sam pisao o umamiju ... e pa šašlik je pun umamija...


Kazahstanci baš i ne kuže ruski.

Kad dođosmo ovamo u nekom sam vodiču pročitao - "Ruski je jezik sporazumijevanja među narodima Kazahstana".

Kao, Kazahstanci (60% populacije) ni sami svi ne znaju kazahstanski, Rusi i drugi ne-kazahstanci ionako ne govore taj jezik pa je ruski ono što ih sve spaja.

Moj je ruski kriminalan. Trebala bi mi barem jedna serija postova da objasnim što je sve što me u tom jeziku zbunjuje. Za nabrajanje najčešćih grešaka koje radim treba mi cijelo poslijepodne a dok se ja ufuram u govorenje na ruskom, svi koji bi me mogli razumjeti jer im je ruski materinji već su pobjegli urlajući od straha da će im moje mrcvarenje njihovog jezika ostaviti trajne posljedice na psihu...

I onda mi kazahstanski vozač kaže da on govori ruski otprilike kao i ja!

Vozimo se nas dvojica, pokušavamo voditi nekakav općeniti neobavezan razgovor kakav već mogu voditi dvoje tuđinaca u skučenom prostoru automobila, ja se po običaju preznojavam jer se ne mogu sjetiti neke proklete riječi koju znam da znam (a preznojavam se i zato što sjedim u debeloj zimskoj jakni u autu gdje grijanje stvara tropsku klimu) on ponešto priča o svom selu i vremenu ... i onda provali da je moj ruski kao i njegov.

E da je jedini koji mi je to rekao mislio bih da je čovjek besramni lažac.

Ali isto mi je rekao i nosač u hotelu.

A i neke su konobarice hvalile moj ruski ... i neke kolegice s posla ...

A Kazahstanci nisu Englezi pa da razmišljaju o tome kako će sugovorniku biti ugodno.

Pa si ja sve više umišljam da probleme u komunikaciji ponekad imam zato što ljudi sa kojima ja pričam ruski taj jezik uopće ne razumiju ...

I kaj sad - da krenem učiti kazahstanski?

Kazahstanski je jezik jako čudan.

Ide mi na živce kad čujem da se stranci sprdaju s hrvatskim kao što se povremeno može čuti,

Znate ono, par pijanih Nijemaca negdje na obali počne žvakati i neartikulirano zavijati uz cerekanje - uglavnom su smiješni samo samima sebi.

Zato bih htio da ovo što slijedi ne shvatite kao moj pokušaj ismijavanja jednog jezika kojeg ne razumijem. No kad bih morao zapisati kako zvuči Kazahstanski to bi išlo nekako ovako ŽrmrljvbubuZIN, KhgrgkhlibunDA argh kekešvarn...

Našao sam za vas na Youtubeu ovaj filmić - tu možete vidjeti lekciju iz kazahstanskog ... vodite računa da se ovi ljudi trude izgovarati jasno i razgovijetno kako biste razanali svaku riječ.

Sve što sam naučio je ovdje:

Khairle Tan - Dobro jutro
Khairle Kun - Dobar dan
Khairle Kiš - Dobro veće
Khairle Tun - Dobra noć (ili laku noć)

Rahmet - Hvala
Kop kop Rahmet - puno hvala

Saubol - Zbogom

Khal-khalaj - Kako ste

Žakse - Dobro
Žanam - Loše 

Jedna zanimljiva stvar je, kao što ste vidjeli gore (a ne sumnjam da ste s pažnjom pročitali sve te riječi) loše se na kazahstanskom kaže ŽANAM. S druge strane "draga" se kaže ŽAMAN ...

Kužite Žanam i Žaman ...


E sad sam dobio inspiraciju za još poneki post.

Prije nego krenem u shopping da prokomentiram jednu vijest

Prva reakcija mi je bila napad mahnitog cerekanja.

Pročitao sam kod Cronomija post u kojem komentira Večernjakov članak. Nije me nasmijao komentar.

Umro sam od smijeha na fenomenalnu foru kojom su veliki trgovački lanci odvalili šamarčinu svima onima koji su podržavali “Zakon o radu nedjeljom” (koji se u stvari zove Zakon o trgovini) i do gola razgolitili cijelu sramotnu idiotsku konstrukciju.

Ako netko nije skužio do sada – onda je sad valjda i zadnjem uzdrhatlom borcu za prava radnika jasno da je podržavajući idiotski zakon sam sebe lupao u … ma znate vi ...

Ako još niste čuli, a ne da vam se ni kliknuti na ovaj link da sve pročitate u Večernjaku da vam kažem: TRGOVCI U HRVATSKOJ RADE NEDJELJOM.

Trgovine ne rade ZA KUPCE, ali vrijedni trgovci dolaze na posao i onda rade inventuru, slažu police, čiste, broje, održavaju … Taj njihov rad je sasvim legalan i zakonit. Zakon o trgovini naime zabranjuje rad TRGOVINAMA, ali TRGOVCI rade po Zakonu o radu. A on, naravno ne zabranjuje rad nedjeljom (kako bi inače radili konobari, liječnici i vozači autobusa?)

Jesu li trgovci za taj nedjeljni posao plaćeni?

Tko zna? Inspekcija rada nema pojma – nisu dobili pritužbe pa ne izlaze na teren. A osim toga, da inspekcija išta može otkriti ne bi nam ni trebalo zatvarati trgovine nedjeljom. Inspekcija bi radila svoj posao, trgovci bi za svoj rad SVAKIM DANOM, a ne samo nedjeljom bili pošteno plaćeni, a građani bi lijepo mogli mirno kupovati u danima kad za kupovinu imaju vremena.

Predsjednica sindikata trgovine Dragica Mišeljić je ZAPREPAŠTENA. Kaže “Očito smo svi skupa maloumni kad smo tolike godine radili ovakav zakon”. No barem je tu jednu stvar pogodila …

Možda gospođa jednom i shvati da je išla u krivu crkvu boga molit (pun intended) i umjesto da popravi stanje u radnim odnosima tako da se pobrine da kontrola rada postoji uvijek i svugdje, da vrši pritisak na poslodavce da uplaćuju plaće i doprinose do zadnje kune za svaki odrađeni prekovremeni sat, da njen tim pojasni tetama blagajnicama i dečkima u skladištu kome se mogu žaliti i kako mogu riješiti svoje probleme – ona se slizala sa jednom glupom idejom, stavila svoju sindikalnu ulogu u funkciju političkih prepucavanja i sad je ostala zaprepaštena.

Sad se gospođa pita Kako će poslodavac evidentirati taj rad i kako će to vrijeme nazvati? Hoće li ga platiti? Kako će poslodavac objasniti preveliki fond sati tih zaposlenika?

Netko bi joj zbolja trebao reći “E vidite, draga moja gospođo, evidentirat će ga onako kako evidentira i rad svakim drugim danom. Kako gdje, kako koji – jadno i traljavo! A to zajvaljujući tome što ga nitko ne nadgleda. A ne nadgleda ga zato jer ste VI (koja ste na čelu sindikata trgovine i koja ima zadaću štititi prava radnika) odlučili da će problem nestati sam od sebe ako uspijete zabraniti rad nedjeljom.

I eto, dobili ste što ste htjeli - dežurni Vladin cinični brbljavac flegma izjavljuje: “Inventure su se radile izvan radnog vremena i nije cijeli mehanizam bio u pogonu. Ako ljudi pune police, tko kaže da za to nisu plaćeni? Ne možemo generalizirati…”

Prrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrrr!!!!


A vi draga moja gospođo, sad imajte obraza izaći pred one radnike i radnice Konzuma Getroa i Kauflanda pa im obećajte da ćete pisati inspektorima koji će poslovično brzo, kao i do sada, dojuriti u inspekciju i osigurati da svi budu plaćeni…”

No, ne bojim se ja za gospođu. Ona siguno neće podnijeti ostavku zbog ove smijurije. Vlada pilatovski pere ruke “Oprostite molim vas, to je bio sindikalni zahtjev i mi smo uložili napore da zahtjevima radnika udovoljimo”. Veliki poslodavci će malo restrukturirati svoje izdatke, otpustiti određeni broj radnika koji im sad više ne trebaju, ali profiti im neće blogzna kako pasti jer ljudi ionako moraju kupovati, pa će kupovati više u druge dane.

Jedini koji su tu ozbiljno popušili ste vi, dragi moji čitaoci koji ćete ili zakidati poslodavca izlazeći s posla ili zakidati svoju obitelj jureći radnim danom prije ili poslije posla ili pak naguravajući sve potrebne kupovine i popravke u subotu do 15:00 ili do kad već taj glupi zakon dopušta da trgovine rade.

Trgovcima se kako vidimo novim zakonom ništa stvarno ne mijenja.

RODITELJI - a da još jednom razmislite o tom cijepljenju protiv raka?


Vidio sam neki dan na nekom od naših siteova reklamu za cijepljenje protiv raka grlića maternice (cervixa). 

Malo me začudilo da se cjepiva reklamiraju, nisam to prije u nas vidio, ali nisam ni previše istraživao.

(Priznajem odmah da sam ja jako nesklon cjepivima uopće. Pažljivo sam proučio sva obavezna cjepiva u RH i malu smo neutrinku cijepili samo onime što nikako nismo mogli izbjeći)




A jutros gledam vijesti na CBS-u i napravili su reportažu o mogućim popratnim efektima tog istog cjepiva u Americi gdje je u upotrebi već par godina. Našao sam i brdo stranica sa ranijim upozorenjima o tom cjepivu, našao sam i domaće stranice sa tim temama. (Human papilloma virus - HPV)

Neću vas daviti strašnim pričama o teškim posljedicama i nekim čak smrtnim slučajevima a čini se da ih ima (29 prijavljenih u dvije godine).

Ja nisam liječnik i nemam pojma jel taj Gardasil čarobna formula ili tihi ubojica. Ne želim širiti niti strašne priče o žrtvama i uništenim životima zdravih niti priče o ženama koje umiru od raka maternice.

Želim samo upozoriti roditelje djevojčica i djevojaka koji razmišljaju o podvrgavanju svog djeteta tom cjepivu.

Dajte ljudi, pogledajte još jednom malo oko sebe i pokušajte se informirati što je to točno što ćete dati ubrizgati u svoje dijete.

Odvagnite razloge za i protiv, pokušajte shvatiti rizike i ocijeniti da li proslijediti s tom odlukom ili ne. Pokušajte pogledati i iza zavodljivih reklama sa nasmijanim curicama.

Procjena je zapravo užasna, ali pred njm stojite kao roditelji: da li je veća vjerovatnost da vam dijete pokupi rak grlića maternice ili da ga navuku da uzme možda opasno cjepivo zbog nečijeg profita?

Ja bih se osobno zapitao - ako je rizik od raka zbilja toliko velik a cjepivo sigurno i nedvojbeno korisno, zašto onda nije obavezno i ne pokriva ga socijalno?

Gledam danas u reportaži uplakanu majku jedne djevojke za koju se sumnja da je umrla od posljedica cjepiva. 

Žena kaže: "Da sam znala, nikad je ne bismo cijepili ... a ona bi bila tu da je zagrlim"


S druge strane - vjerujem da majke žena koje su dobile rak žale da ih nisu mogle cijepiti.


Razmislite pa odlučite. Ali naglasak je na RAZMISLITE 

Čemu služi škola? Namedropping - Seth Godin ... onako za naslov :-)

Namedropping je zgodna engleska složenica kojom se opisuje svima nam tako dobro znana pojava kad čovjek u razgovoru spomene neku poznatu osobu. Uglavnom zato da bi sebi dao na važnosti bilo zato što tu osobu poznaje, zato da bi pokazao svoju učenost (ako je poznata osoba neki veliki mislilac) ili da bi pokušao prikazati da su poznati autoriteti na njegovoj strani.

Seth Godin je autor nekoliko knjiga o businessu, uglavnom na teme marketinga, ime mu je prilično cijenjeno, a knjige čitane. Mrak je svojedobno objavio intervju s njim što je meni dalo ideju da napravim intervju s Mrakom i plejadom drugih blogera. Te moje intervjue možete sve pronaći lijepo upakirane u rubrici Interviews na lijevoj margini ovog bloga.

Ja sam spomenuo ime Setha Godina u naslovu da bih se pravio važan i da bi vi pomislili kako sam ja in i trendy.

A i zato što sam na jednom od prosvjetarskih blogova (ne domaćem nego nekom američkom) pronašao inicijalni popis onoga što Seth Godin nudi kao popis mogućih odgovora na pitanje čemu služi škola.

Evo popisa u mom prijevodu (engleski original imate na linku gore). Pokušao sam uobličiti listu g. Godina da bi se sve gramatički slagalo, pa sam ponegdje morao ponešto odstupiti od originalne forme.

Dakle, početna lista. Škola služi da bi:

  1. Postali informirani građani
  2. Bili sposobni čitati iz užitka
  3. Bili osposobljeni u temeljnim vještinama neophodnim za zapošljavanje
  4. Dobro prolazili na standardiziranim testovima
  5. Barem malo homogenizirala društvo
  6. Izlučila opasne ideje
  7. Dala djeci da se nečim bave dok roditelji rade
  8. Naučila buduće građane kako se uklopiti
  9. Naučila buduće potrošače kako željeti
  10. Stvorila socijalno tkanje
  11. Stvorila vođe koji će nam pomoći u takmičenju na svjetskoj pozornici
  12. Stvorila buduće znanstvenike koji će ostavriti napretke u medicini i tehnologiji
  13. Učili zbog učenja samog
  14. Pomogla ljudima da postanu interesantni i produktivni
  15. Oslabila proletarijat
  16. Ustanovila minimum ispod kojeg prosječna osoba neće pasti
  17. Pronašla i proslavila bistre, genijalne i darovite
  18. Djeca naučila vježbati, pravilno jesti i izbjegavati uobičajene zdravstvene probleme
  19. Naučila buduće građane da slušaju autoritete
  20. Naučila buduće radnike isto to
  21. Povećala zanimanje za umjetnost i kulturu
  22. Naučila kreativnosti i rješavanju poblema
  23. Smanjila pogreške u javnim napisima
  24. Povećala emocionalnu inteligenciju
  25. Smanjila kriminal kroz učenje o ophođenju i moralu
  26. Povećala razumijevanje dobro proživljenog života
  27. Sportski timovi imali dovoljno igrača
Moram priznati da mi se na prvi pogled lista učinila pomalo površnom i više vicem negoli ozbiljnim razmišljanjem, ali sad kad sam je preveo (pa sam hoćeš-nećeš morao razmišljati o svakoj stavci) moram reći da joj teško nalazim mane, ako pročitam što zbilja piše - bez možebitne ironije ili sarkazma. Možda je malo predugačka, a možda bi se ponešto dobilo i njezinim restrukturiranjem.

Pa da vidim ...

OK, uklonio bih iz nje ono o slabljenju proletarijata jer em ne razumijem što je pisac htio reći em mi vuče na neko ideološko prepucavanje koje me ne zanima. Izbacit ću i zadnju opasku o sportašima jer sam je shvatio ili kao vic ili kao referencu na američki sistem sportskih stipendija kojima se zaista igrači pripremaju za uvrštavanje u profesionalne klubove.

Nisam shvatio na što se cilja sa onim o razumijevanju dobro proživljenog života (life well lived) - pa ću i to odstraniti.

Ostatak mogu podijeliti na funkcije koje služe pojedincu i one koje služe društvu (znam da sigurno postoji brdo knjiga koje ja nisam pročitao a bave se ovom tematikom, ali kako rekoh ja ih nisam pročitao pa ću obogatiti svijet svojim (ne)originalnim razmišljanjima na zadanu temu ...).

Mislim da su neke stavke g. Godina uključene u druge ili se barem djelomično prekrivaju. Uz to neke su jako važne, a neke su možda minorne.

Evo kako bih presložio i sažeo preostale funkcije škole počevši od onih važnijih osobi do onih važnih društvu

I - Razvijanje sposobnosti neophodnih za preživljavanje
Ovladati temeljnim vještinama neophodnim za zapošljavanje
Steći iskustvo sa standardiziranim testovima
Naučiti se higijeni, pravilnoj ishrani i tjelesnim aktivnostima


II - Razvijanje sposobnosti koje pridonose kvaliteti vlastitog života
Zanimanje za umjetnost i kulturu (uključujući i čitanje sa užitkom)
Naučiti kreativnost i rješavanje poblema
Pomoći ljudima da postanu interesantni i produktivni
Postati informirani građani
Naučiti buduće potrošače kako željet
i

III - Razvijanje sposobnosti koje pomažu boljem funkcioniranju osobe unutar društva
Razviti emocionalnu inteligenciju
Naučiti buduće građane i radnike da slušaju autoritete
Naučiti buduće građane kako se uklopiti


IV - Funkcije koje služe kvaliteti društva
Homogenizacija društva
Ustanovljavanje prihvatljivog minimuma (i kontrola pravopisa ;-) )
Stvaranje društvenog tkanja (social fabric)
Smanjivanje kriminala i izlučivanje opasnih ideja kroz učenje o ophođenju i moralu
Briga za djecu dok su roditelji na poslu


V - Funkcije koje služe budućnosti društva
Stvaranje lidera koji će nam pomoći u takmičenju na svjetskoj pozornici
Stvaranje budućih znanstvenika koji će ostvariti napretke u medicini i tehnologiji
Pronalaženje i slavljenje bistrih, genijalnih i darovitih


Ostalo mi je još samo ono "Učenje radi učenja samog" s kojim zapravo ne znam što bi - možda podiže kvalitetu vlastitog života, ali to je upitno. Pitam se čak da li je to uopće potrebna funkcija škole.

Prilikom slaganja ovog posta obilato sam se koristio wikipedijom i drugim internetskim blagodatima kako bih bio siguran da sam ispravno shvatio terminologiju kojom Godin barata.

Namučio me "social fabric". Nisam siguran da sam ga baš dobro preveo (ja sasvim sigurno nisam zadovoljan) kao "društveno tkanje", ali pod tim pojmom se općenito misli na shvaćanje života kao složenog tkanja koje se sastoji od međusobno povezanih aktivnosti, sustava i organizacija. Neću reći da sam baš u potpunosti proniknuo kako se taj pojam odnosi sa drugima u svojoj skupini (npr. homogenizacijom društva), ali mislim da mu nisam fulao skupinu.

"Emocionalnu inteligenciju" sam po sada po prvi put ozbiljno pokušao shvatiti i zapravo me sram da to nisam učinio ranije. To je jedan od onih buzzworda koje ponekad čujem ali mi se nikad prije nije dalo zabavljati sa time što oni zapravo znače. Vuklo mi je na New Age. Sad sam si ju objasnio kao sposobnost shvaćanja svojih i tuđih emocija i njihovih uzroka, te korištenje tih znanja u djelovanju na sebe i druge. Kao takvu, smatram je izuzetno važnom. 

Toliko od mene ovom prilikom. Baš mi je bilo lijepo čeprkati po ovome, a nadam se da vas nisam previše udavio.

Jesam li nešto propustio? Postoji li neka funkcija koju sam zaboravio? Je li mi razvrstavanje OK?

Što bi vi rekli da je funkcija škole?

Prosvjetari, povlaštene profesije i profesionalna orijentacija na samog sebe


Iz samo meni znanog razloga pomalo u zadnje vrijeme pratim prosvjetarske blogove.

Skupio sam lijepu seriju koju i vi možete vidjeti u dnu desne margine ovog bloga.

S obzirom da sam išao u neke škole smatram da mi je tu ponešto poznato pa mi je zanimljivije čitati o prosvjetarima nego o npr. medicinarima ili astrolozima. Uz sve to sam i roditelj pa se smatram dužnim informirati o "stanju duha" profesorske profesije (ha!). Uz sve ograde da jedna lasta ne čini proljeće i da nekolicina blogera ne predstavlja kvlaificirani uzorak cjelokupne populacije.

No, predstavlja interesantan uzorak.

Onaj napredni.

Onaj koji se služi internetom.

Onaj kojeg bismo zbog te tehnološki važne činjenice lako svrstali u lokomotivu razvoja naše, jel'te, male ali perspektivne domovine.

Mislim, di ćeš bolje. Em profesor, em se koristi internetom - pa to je perspektiva samo stani i gledaj ...

(NB: Kad velim profesor, mislim na sveukupnu populaciju prosvjetara i sve zastupljene rodove - učitelje/ice, nastavnike/ice, profesore/ice, tetke i tete i sve one koji su u školama i drugim odgojnoobrazovnim ustanovama zaposleni za rad s djecom - lijen sam proučavati razlike u nomenklaturi i paziti na PC pristup.) 

Povlaštena profesija

Dobro, svačiji je blog njegova privatna prćija pa može na njemu što i kako hoće - ali mene ipak malo muči nekakav generalni stav kojeg se može pročitati iz njih (uz neke izuzetke).

Puno mi je tu gorčine, a iskreno rečeno, ne mislim da bi je baš toliko trebalo biti.

Najprije, ta vječna progonjenost glupim komentarom da su prosvjetari povlašteni jer imaju puno praznika.

Ne znam, da sam prosvjetar stavio bih si u blog nekakav disclaimer u kojem bih se razračunao sa svim takvim potencijalnim komentarima jednom zauvijek i ne bih se više u svakidašnjoj jadikovki vraćao na to.

Ima tako nekih profesija koje su vječito prozivane - doktori su to da bi mogli primati mito, učitelji da bi se puno odmarali, političari isključivo iz osobne koristi, mankenke zato da si nađu nogometaša, nogometaši jer nisu za ništa drugo ...

Da ne bi nekom palo na um da krene raspavljati sa mnom o ovoj temi - mislim da prosvjetari imaju upravo onoliko praznika koliko trebaju imati. I nije im ni previše ni premalo.

Svaka profesija ima svoje prednosti i mane. Svaka ima nešto zbog čega bi netko drugi uzdahnuo "eh da je meni" i istovremeno nešto zbog čega bi netko rekao "ja to ne bih mogao". Netko veli da nikad ne bi mogao raditi u uredu i prevrtati papire, netko drugi možda zavidi jer se na tom poslu samo sjedi. 

Naravno da dugački ljetni praznici izgledaju baš fora, ali kad se čovjek malo uputi skuži da profesori nekog vraga rade i kad nema nastave - a i da je predavanje mnogo napornije i daleko zahtjevnije nego što na prvi pogled možda izgleda.

Staviti krivnju tamo gdje je ne bi smjelo biti

OK. Svi blogeri više ili manje rantaju - odnosno koriste blogove kao ispušni ventil da bi s vremena na vrijeme njurgali, zvocali i zanovijetali. Možda nas to čini boljima u ostatku života gdje se onda tako ispražnjeni lakše suzdržvamo - no, to je već druga tema.

Profesorska njurganja su mi ipak specifična. Možda zato što oni u svom poslu drže (ili bi trebali držati) uzde u rukama. 

Još i razumijem prigovore da ravnatelji ne valjaju, da je Ministarstvo iznjedrilo ovo ili ono, da roditelji bezveze gnjave ... ali mi je prilično čudno kad se počnu žaliti na - učenike.

O onim drugim prigovoria ću kasnije, ali dječje ponašanje mi je zadnji izgovor kojeg volim čuti.

Naime, možda griješim, ali profesor bi trebao znati motivirati učenike. Trebao bi znati na koji način u stisnutoj satnici i kakofoniji drugih izazova probuditi interes za svoj predmet.

Da je to lako - ne bi profesorima ni trebalo neko posebno školovanje niti bi njihovo zvanje trebalo biti blogznakako cijenjeno.

Da djeca dolaze u školu žedna znanja, samostalna u učenju i upijanju gradiva - tada bi svatko mogao biti profesor. Djeca bi željno gutala ma kako profesor odverglao svoju tiradu.

Ali kao što neće lopta u gol ako je baš svaka noga šutne na bilo kakav način, kao što se rukavi na košulje ne zašivaju sami, a ni vreće cementa ne prelaze sa kamiona na paletu same od sebe - tako se ni učenici ne uče sami. Za njihovo "savladavanje" ne trebaju treninzi s loptom, spretni prsti ili čelične mišice, ali to nije učenički problem.

Ja sam, opet velim možda pogrešno, vjerovao da profesore na faksu uče tim nekim metodama kako savladati otpore u razredu, kako zavesti disciplinu, kako zainteresirati. Blože moj svi smo mi bili đaci i valjda smo svi na nekim predavanjima bili nedgojena rulja, a na nekima poslušna dječica. Pa nije vrag da smo zemljopisom bili opčinjeni jer su nas neodoljivo privlačili svi ti vapnenci i bazalti, a na biologiji nas nisi mogao prizvati pameti - osim ako bi predavanje bilo o seksu, pa makar i kod jednostaničnih organizama ...

Samo smo mi zeznuta stranka

OK, u prosvjeti su uvijek bile male plaće u usporedbi sa drugim zanimanjima visoke stručne spreme i to ne sporim. No, ako smo tu zbog love - kog vraga smo uopće išli u prosvjetu? Ta sirotinjska situacija barem nije od jučer.

Ali svi ostali problemi koje profesori vole navesti kao razloge svoje razdražljivosti su zapravo problemi sa kojima se baš svi susrećemo u svojim životima ili su im sasvim usporedivi.

Ravnatelji  - halo, ravnatelji su šefovi - a šefovi su najobičniji poltronski glupani od kojih smo svi mi debelo pametniji. To je bar jasno. Oni iznad njih ili nemaju pojma što se dolje dešava ili su još gori idioti koji su si ravnatelje izabrali ...

Ministarstvo - o da, sva ministarstva u svim državama svijeta rade kao po špagi, samo je ministartsvo prosvjete totalno zeznuto (pardon Ministarstvo znanosti obrazovanja i športa - morao sam guglati da ne fulam trenutni naziv). Ili je problem možda u aktualnom Ministru? Hm da, bit će da je baš u njemu stvar - od Šuvara naovamo nisam čuo za ministra prosvjete koji je bio ok. Za one prije sam bio mali pa ne bih znao ... Glupi su nam zakoni samo u prosvjeti, smiješne i nelogične odredbe samo tamo, spora administracija stoluje samo na Trgu Burze. Dajte se ljudi malo okrenite pa pogledajte da nema ministarstva o kojemu ne možete reći isto što i za MZOŠ. A to što je Ministarstvo direktno hijerarhijski nadređeno profesorima samo znači da potpada i pod ono što napisah o ravnateljima ...

Roditelji - Je dragi moji, pa to su vam kupci, zar ne? To su oni koji dođu sa nekim masnim izblajhanim kosama pa traže od vas da im za pol sata i 100 kuna napravite frizuru kao da ih je Sassoon osobno fenirao. To su oni koji vas prošetaju po deset pari bež salonki pa na kraju ne kupe ništa. To su oni koji sa vama potpišu ugovor o najmu pa se onda jave da su se predomislili i puj pike ne važi. To su gosti vašeg hotela koji bi od sedam vrsta ponuđenog voćnog jogurta juros željeli onaj osmi sa pomiješanim okusima manga i maracuje.  Vi barem ne morate trčati za kupcima jer odoše a da nisu platili ...

Kolege ... ajme meni. Najbolje mi je kad se čovjek raspiše kako nitko ne cijeni profesore, kako im prigovaraju za svaku sitnicu (uključivo i prokleti godišnji), a plaće su male ... i onda za sebe veli - a ja radim super, ubih se od inicijative - a ne kao neki moji kolege... pa onda ošini po kolegama da su lijeni, neinventivni, nesposobni, nezainteresirani. Sad, ljudi dragi - ako i vi ZNATE da su vam kolege takvi i takvi - kako vam nije jasno da vas ostatak populacije neminovno trpa u isti koš? Baš kao što i vi nerijetko sve doktore i sve političare bez pol frke ubacite u odgovarajuće pretince... A uz to, svi mi imamo kolege koji nam nisu ni do koljena, a neki čak i napreduju brže od nas! Hulje ulizičke ... (kolege, ne vi - da se razumijemo)

I tako, dugo me već ova razmišljanja grickaju, pa sam ih sad sročio u post da se u komentarima profesorskih blogova ne moram ponavljati ...

Iako, repetitio est mater studiorum, pa bih možda ipak trebao copy/pasteati :-D





Šmrc, šmrc ... bubani sam pa kenjkam ... na veliku radost okoline

Je, dohvatio me virušćić pa sam se skljokao. Konačno! Čekam još od Nove godine da me stigne. Sve do sad sam ga uspješno eskivirao, ali su me ove visoke temperature zeznule. U Atyrau je naime između nule i minus pet, a to je vele neobično.

Ja sam baš htio iskusiti ono kad padne ispod minus dvadeset, ali eto neće pa neće.

Pa sam se razbolio.

Tek tako da nam zeznem još jedan vikend.

Prošli je vikend, naime, mala neutrinka pala na ledu baš kad smo išli kupovati klizaljke pa smo se vratili doma. Nije joj niš, samo je malo natukla rebra - to joj je dobra škola. Drugi put će slušat ... jedino što nam je propala zabava, a bio je tako divan sunčan dan.

Sad je magla već dva dana pa sam se i ja razbolio za vikend - opet ništa od klizanja...

A klizališta ima koliko ti duša želi. Akimat (županija) je postavio 6 klizališta po cijelom gradu, na rijeci postoji lijepo uglačano divlje klizalište, a našli smo i jedno fensi ispred obližnjeg restorana/noćnog kluba.

A kako još nismo išli na klizanje nemam ni slika.

Nije da ću se ja klizati (taman posla) ali malo ambijenta samvam mislio pokazati.

No ništa, valjda se neće Ural odmrznuti dok se ja oporavim...

============================

Čitam brdo stvari na netu.  

Ne kužim što su se svi sad raspisali oko Googleovog polusatnog glitcha. OK, kužim da je nekome možda malo pao promet kad je Googleova tražilica počela stavljati upozorenja da je site možda opasan, ali ako se to dešavalo SVIMA - kakva je stvarna šteta?

Google će izgubiti par milijuna dolara. Meni to sve ionako malo vuče na virtualnu lovu. Izgubili su lovu jer je manje ljudi klikalo na njihove linkove - ne bojim se, nadoknadit će to oni.

Onaj jadničak u održavanju Googlea koji je stisnuo krivi gumb pa je tako jedini razlog što se stvar uopće dogodila - e njega mi je malo žao. On je vjerovatno već na burzi ... a ionako je kriza ...

No, nova vijest o Facebookovim reklamnim trikovima me uopće nije iznenadila. Otkako sam uspio izbjeći otvaranje funkcionalnog profila tamo sve mi je draže da me ta pošast mimoilazi. Nije da bi se netko blogznašto okoristio kad bi znao kud i kako surfam, ali čitava ta priča sa "družite se a mi ćemo mlatiti pare na bazama podataka o vašim sklonostima" mi je pomalo - bljak.

Ne velim, sigurno da negdje u sitnom tekstu kojeg niste pročitali kad ste otvarali profil stoji da Facebook može s vašim podacima i računima raditi što hoće, ali kad to i čini - meni se ne sviđa.

Znam, znam da i Google gura oglase, da su reklame posvuda oko nas, ali facebook omogućava spuštanje cijele stvari na jednu novu razinu. Korištenje mojih prijatelja za marketniške poduhvate velikih korporacija mi je nova razina niskosti. A nije mi ni drago da pola ljudi zna što je na mojoj shopping listi - ne kupujem samo ono što bih i preporučio, a ako želim preporučiti ... zato je tu blog, zar ne?

Snijeg izaziva kaos - u prometu i drugdje. No ne u Kazahstanu, nego u Engleskoj.  Dobro gdje su te snježine bile kad smo mi tamo živjeli? U pet godina snijeg je pao svega dva-tri puta i niti jednom se nije zadržao duže od nekoliko sati ... a sad ovakve mećave - kako bi sad bilo lijepo prošetati našim parkom i pogledati što rade labudovi i guske. Hm, valjda netko hrani i galebove ...

Na BBC-ju vele da gledanje televizije može pomoći kod spašavanja života. Navodno da na osnovu odgovora oko 2000 ispitanika ispada da bi se svaki peti usudio pristupiti reanimaciji unesrećene osobe raspolažući samo znanjem stečenim geldajući E.R i slične bolničke serije ...

Čitao sam ranije o slučajevima gdje su ljudi koji nemaju pojma o reanimaciji zapravo naštetili žrtvama, a sad tu vele da je bolje nešto napraviti nego ništa ... I ima tu logike. Naime, kako lijepo veli glasnogovornica bolnice - ako osoba ne diše i vi ne učinite ništa osoba i dalje neće disati - tj. umrijet će. Ako pak nema nikog drugog tko zna reanimaciju, a pomoć neće stići dovoljno brzo - kakvo je zlo pokušati?


===========================

Inače, još uvijek nemam wireless. Moji se tehnološki savjetnici ne mogu dogovoriti jel mogu kupiti modem s routerom ili baš moram imati čisti router ...

Dokl se oni ne dogovore ili dok ne nabavim izvana (a to će vjerovatno biti prije nego kazakhstanski dućani počnu prodavati samo routere) - ostaje mi samo da vam se javljam iz bolesničkog kreveta jer mi žica no dosiže do dnevne sobe.

Mislim fakat ...