Još o twitteru - filmić kao da sam ga ja radio ...

Eno sam u petak nešto spominajo twitter.

Sad mi mala neutrinka pokaže ovaj filmić na Youtubeu.

Pogledajte ga - nije li istinit?

Severina, Kerum, Hebrang i Dunja Brozović Rončević - svi u istom postu. (Factory food i gnjide).

Jedini način da pohvatam sve one teme o kojima bih htio pisati je da ih sažmem u jedan poduži post o svemu i svačemu - evo onda jedan takav informativno političko zabavnoglazbeni i naravno poučni ...

Otvorih brdo prozora u browseru jutros da krenem čitati što je nova. Vrijeme je idealno, u Hrvatskoj je tek prošlo 4. Cure još spavaju, a ja sam se povukao u dnevnu sobu da im ne smetam kuckanjem.

Pa gledam, malo ... još od jučer me muči onaj članak o jezičnoj policiji što ga pročitah jučer na Jutarnjem.

Petar Selem, Milan Moguš, Mislav Ježić, Stjepan Babić, Dunja Brozović Rončević ... koji je vrag tim ljudima? Vidim sve dobro uhljebljeni (ukrušeni?) ljudi - te akademici, te predsjednici ovoga ili onoga, te institutlije ...

A opet, kad bih živio od nečega toliko ispraznog i nepotrebnog kao što je jezična regulacija, vjerovatno bih se i ja trudio zubima i noktima ne bih li sebi, svojoj struci i svojoj ustanovi dao neku važnost ...

Čuj molim te, jedan je išao tražiti vlasnika obližnje zalogajnice da promijeni ime tvrtke jer da mu nije hvatsko? Ej?! Pa jel si možeš to misliti? Od svih Croatia banki, Ti mobajla, VIP-ova, Konzuma, Cinestarova, Importannea, Kaptol centara, caffea, barova, snack-barova, restauranata hot-dogova, popcornova, sauvignona i taverni - ovome je genijalcu zapela za oko neka uboga prčvarnica čijeg vlasnika nije uspio nagovoriti da promijeni ime svojeg ugostiteljskog objekta.

I sad bi majstor uvodio zakon o jeziku da se na vlasnika sruči kazna božja jer mu se lokal zove Factory food ...

Selem veli da se Francuzima ne bi moglo dogoditi da im se novine zovu news. Vidla žaba ... to što u franuskoj vijeće ismijavanih sitnousnih šašavaca rasteže javne rasprave nikako ne znači da su baš oni primjer kojeg treba slijediti.

Činjenica koja po meni najbolje govori o svoj ispraznosti postojanja tih kojekakvih jezičnih komiteta je ta da se svi oni - u svim zemljama gdje ih ima - ubiše u borbi protiv Engleskog.

A engleski je jedini koji nema nikakvu normativu. Nikakvu akademiju koja mu izmišlja pravila, nikakvo vijeće koje propisuje što jest engleska riječ a što nije, nikakvo vijeće narcisoidnih zgubidana koji bi se usudili petljati u nazive udruga i manifestacija, njihovo poslovanje i financiranje.

Dunja Brozović Rončević bi ukinula financiranje priredbi jer joj se ne sviđa kako se priredba zove. E pa ja mislim da bi trebalo uskratiti financiranje svima koji za državne pare valjaju ovakve gluposti - i što ćemo sad?!

Uf, baš sam se raznjupao ...

Onda se javio još jedan genij, Hebrang, sa svojim slinavljenjem kako je zastupnicima teško jer nemaju ni parking ni mobitel...

Kaže Andy da imaju najmanje plaće u Evropi.

Pa možda ste i najbjedniji u Evropi? Možda ste najnesposobniji, najkorumpiraniji, najgramziviji ... možda vam rejting odgovara učinku?

Možda ste i razlog da ni mi drugi zbog vas nismo u Evropi ... niti smo sa Evropom usporedivi.

Što se uopće uvaženi zastupnik i bivši ministra ima uspoređivati sa Evropom?

Uspoređuj se sa svojom okolinom - usporedi se sa Kerumovim i Todorićevim blagajnicama pa onda nešto zucni. Nemaš ti ni troškove kao evropski zastupnik ... Uh, pardon, zabravio sam ... ima on evropske troškove ... stalno zaboravljam da se liječi vani ...

Sram ga bilo.

Videospot za pjesmu „Gade!", Severinin treći singl s albuma „Zdravo Marijo! - nije loš spot ... ČPR ovo nije ovdje radi dizanja tiraže. Edo Maajka je jednu pjesmu nazvao "Severina" jer je htio u njoj nešto važno reći, a znao je da to pola ljudi ne bi ni čulo da se pjesma nije zvala Severininim imenom. Meni je spot ovdje samo kao glazbeni predah ...

Kad već maločas spomenuh Keruma - koji je tek to ljigavac!!!

Na stranu sve te priče o čovjeku iz naroda, političkom redikulu, dječačkom zaljubljeniku u "brzo auto" - sve se to dade utrpati u predizborne marifetluke, prepucavanja i pretjerivanja.

Ali da se čovjek koji raspe dvjestotinjak tisuća na ferrari onda ide prostituirati uvozeći auto na TUĐU BRANITELJSKU POVLASTICU.

Pa zemljo, otvori se!

S jedne se strane penisiraš kako si pun para i možeš si priuštiti što nitko nema, a onda se grčiš da izbjegneš par kuna poreza i carinskih davanja.

Trenutak da nešto ponovimo:

Gnjide = jajašca ušiju (stidnih i onih na glavi). Čvrsto se zakelje na kosu i može ih se odstraniti samo kemijskim preparatima i češljanjem finim češljem čeličnih zubaca ...




Toliko od mene za danas...

Svi ste potwiterili ili "Zaustavite internet - ovo više nema smisla!!"

Kakvo je ovo vrijeme došlo.

Sjedim sa laptopom u dnevnoj sobi, pišem ovaj post bežičnom vezom povezan sa serverom smještenim u nekoj boktepitakojoj nedođiji na drugoj strani planete i svejedno se osjećam ko neki stari djed iz pretprošlog stoljeća koji sjedi na svojoj klupi pred kućom i nalakćen na kvrgavi štap s nevjericom odmahuje glavom na pojavu željeznice ...

Gdje god pogledam svi su potwiterili do zadnjeg.

Moje dijete napiše da joj je twitter jedan od tri najdraža websitea ...



Moj omiljeni celebrity i ujedno jedan od najnačitanijih ljudi koje obožavam iz daljine Stephen Fry sav se bacio na taj Twitter ko Simonica na pjevanje ... Ima čovjek svoj kanal ili kako li se to već zove i piše li ga piše tamo ...kad još tu i tamo pukne neki post na svoj blog to je o tome da piše kako mu je fora sa Twitterom ... Do vraga, čak i BBC piše kako se on javlja na twitteru ...

Borja veli da u novom Planu B više neće biti Blogrolla nego uvode Twitterrole. Sad dobro, Plan B ionako ne dolazi do Kazahstana - a kad god sam ga tražio u Zagrebu nije ga bilo ... ČPR ... hm, znam da mi raste nos, ali to je valjda od ove klime ovdje ...

U svakom slučaju oni u tom Beplanu nogiraju blogove iz rasporeda a furaju se na twitter.

Nemoš više nigdje svratiti da netko ne veli kako je na twitteru super i kako je odsad tamo ...

Neš ti.

Meni to gluplje od fejsbuka - a to fakat nije lako ...

Mislim kaj je to zapravo?

Nemre bit da su baš svi oko mene ludi i šašavi a samo ja pametan, pa molim - ma šta molim ZAHTIJEVAM da mi se objasni - U ČEMU JE DO VRAGA FORA?!?!?

Jer čitam što je to twitter na samoj stranici i nikako da shvatim što je tu zanimljivo ili zašto bih se i ja pridružio.

Twitter is a service for friends, family, and co–workers to communicate and stay connected through the exchange of quick, frequent answers to one simple question: What are you doing?

Svatko tko me zna, ujedno zna i da kod mene ništa nije kratko. Kad se mi susrećemo s prijateljima onda za to izdvojimo barem jedno popodne koje se prelije do ponoći pri čemu ne prestajemo pričati i komentirati - nakon toga prijatelji nemaju potrebu za nama barem jedno šest mjeseci.

Obitelj vodim sobom a oni ukotvljeni u Zagrebu ovisni su o staromodnim metodama komunikacije, pa nam ne gine barem po sat i pol tjednih telefonijada sa svakom stranom obitelji

Jedino bi poneki kolega imao možda potrebu da me nešto priupita, a istina je da u firmi imamo nekakav komunikacijski program s kojim možeš vidjeti kad je netko online i odmah mu se javiti radi chatta.

Tako da zbilja nemam potrebe za twitterom niti za jednu kategoriju navedenih ljudi.

Ali ajmo čak i zamisliti da se odvažim na ovako nešto - tko bi to do vraga čitao? (nemojte me ni pitati tko ova moja blogovska baljezganja čita ... eno gore desno imam dokaz da barem troje ljudi ima dovoljno volje i želje da svoje praćenje ovog bloga dokaže virtualnim pečatom)

Tko bi čitao "Sad sam u dnevnoj sobi. Sjedim i tipkam, a gospođa pije mineralnu i gleda "Bostonsko pravo" na TV-u"

Ili

"Sjedim u uredu. Upravo sam navukao rolete da mi ne smeta sunce koje izranja nad Azijom"

ili

"Upravo sam prešao ulicu i stao u blato jer nisam pazio kud hodam nego sam twitao"

No čak i kad pomislim da ima nekog tako ovisnog o meni da bi to išao čitati ostaje pitanje - ZAŠTO?!?!

Why? Because even basic updates are meaningful to family members, friends, or colleagues—especially when they’re timely.

Eating soup? Research shows that moms want to know.
Running late to a meeting? Your co–workers might find that useful.
Partying? Your friends may want to join you.

Smisleno? Kako je to do bijesa smisleno?

Ako jedem juhu - do vraga, zašto bi to moja mama morala znati istog trena? Zar netko doista ima mamu koja se preko twitera informira o sinovim prehrambenim navikama?

Jel ona njemu onda odtwiteri - "Jesi li je podgrijao?" ili "Sol ti je u kuhinji pored mikrovalne..."

I što, jel moram onda napisati i jel mi bilo fino? I jesam li ikad jeo bolju?

Ako već kasnim na sastanak valjda ću znati nečiji mobitel pa im poslati sms, nazvati ili poslati e-mail (ako imam mob s kojim mogu twitati onda valjda mogu i slati mailove) ... zamišljam da moje kolege sjede za konferencijskim stolom, mene nema, a onda se netko sjeti pa časkom projeciraju moj twitter na velikom ekranu da vide gdje sam dosad ...

A tamo piše samo da sam jeo juhu i da si je nisam znao podgrijati ili posoliti dok me mama nije podsjetila ...

A za tulume - netko mi se želi pridružiti na zabavi a nije pozvan - kad je to postala poželjna situacija?!? Pa ja planiram svoje zabave da ne miješam društva koja se međusobno ne poznaju da se izbjegnu čudne situacije ...

I daj zamislite situaciju, sjedimo uz kavu nakon obilnog ručka, u laganoj alkoholnoj izmaglici prepričavamo viceve i cerekamo se - a netko veli "joj, daj da ovo twitnem ..." Koja blamaža i narušavanje atmosfere!

A da sam taj netko ja - pa sam bih sebe ošamario ...

With Twitter, you can stay hyper–connected to your friends and always know what they’re doing. Or, you can stop following them any time. You can even set quiet times on Twitter so you’re not interrupted.

Twitter puts you in control and becomes a modern antidote to information overload.

Želim li ja doista znati što ljudi rade iz trena u tren?

Stephen Fry je moj idol, ali zbilja me ni najmanje ne zanima nešto što je na brzinu nažvrljao čekajući avion na JFK aerodromu ili kako mu se svidjela masaža stopala koju je upravo iskusio.

Kad se kaže da bi nekoga slušao i da čita telefonski imenik - to se samo tako kaže. Kad velim da bih čitao Jergovića i kad piše popis za dućan to je samo stilska figura. U stvari me uopće ne zanima gdje je on u ovom trenutku i jel mu jutros upalio auto ...

No, mogu razumjeti zašto Fry i slični mu koriste twitter - njima je to sredstvo da ostanu u vezi sa svojim fanovima i da im dopuste uvid u njihovu intimu na kontroliran način. Ako je fan zadovoljan onime što dobiva od vas na twitteru manja je vjerovatnost da će vas zaskočiti na ulici i ugnjaviti sa pitanjima gdje ste bili ...

No zašto bih ja, civilna i uglavnom neinteresantna osoba, otvorio svoj twitter kanal?

I zašto bih - kao neinteresantan osoba ali ipak osoba sa vlastitim životom - pratio iz sata u sat nečiji tuđi život?

Mogu shvatiti da bih se s vremena na vrijeme poželio praviti važan - upravo žderem kavijar sa sultanom od Bruneija ali koliko se često takva situacija dešava i koliko bi ljudi dolazilo čitati sve one obične ručkove radi jednog takvog posta? Vjerovatno bih sve ugnjavio sa onim običnim i neegzotičnim keljevima i porilucima, paštom i juhicama koje pojedem da bi do sultana svima već dojadio ...

Ne znam, stvarno bih volio da mi netko objasni kaj je tu tako fora da treba napraviti top-listu twitova ...

Selektivna senilnost iliti o čemu se tu uopće radi?!?!

Znate kako je neki dan mala neutrinka spomenula svoja tri omiljena web sitea?

E pa, vjerovali ili ne ja sam tek tada odlučio pogledati što je zapravo taj Goodreads o kome je pisala.

Mislim, ja opsesivno posesivni otac, usporediv samo sa Žandarom iz Smogovaca, čovjek sa neshvatljivim zabranama i čvrstom vjerom u neophodnost čelične kontrole - ja nisam još bio na stranicama na kojima moje dijete provodi svoje internetsko vrijeme.

I tako sam sada otišao, otvorio profil i počeo gubiti noći ...



U trenutku dok ovo pišem na mojem se profilu nalaze 303 knjige - što ne znači da će ih toliko biti i kad vi budete čitali.

Goodreads je upravo ono što sam želio postići sa svojim blogom o knjigama.

Tu si mogu lijepo i jednostavno posložiti knjige koje sam pročitao, mogu ukratko napisati ponešto o njima, mogu ih ocijeniti, mogu popisati konačno sve knjige koje na raznoraznim policama čekaju da ih pročitam, mogu napraviti solidnu listu želja ...

Sve sam to mogao i na onom vlastitom blogu, ali je njegovo održavanje bilo prilično opterećenje. Te nađi sliku naslovnice, te je sačuvaj u picassi, pa je linkaj, pa napiši post, pa link objavi na prvoj stranici bloga da se vidi ...

A sa goodreadsom je to sve tako bolno jednostavno.

Knjigu možeš naći bilo u njihovoj bazi bilo na Amazonu, ocjenjuješ jednim klikom miša, a ako ti se ne piše recenzija - ne moraš - ja na primjer još nisam napisao niti jednu, što ne znači da i neću. Za sada sam zauzet pretraživanjem raznih baza podataka u potrazi za knjigama koje sam čitao.



Odlučio sam tamo utrpati sve knjige kojih se mogu sjetiti.

I skužio sam da sam ozbiljno posenilio.

Smatram se natprosječno načitanim čovjekom. Em što sam knjigoljubac, em što čitam od svoje treće, četvrte. Čitam na dva pisma i barem tri jezika. Čitam kad god mogu i zapravo uživam u stvaranju prilika za čitanje. Dugačka vožnja busom? Super! To znači da mogu pročitati par stranica svoje knjige. Let avionom? Super, ne samo da ću moći čitati nego imam i zbilja dobru priliku poharati aerodromsku knjižaru!

O zahodskim prilikama sam dovoljno pisao u nedjelju.

Uz to, zbilja mislim da je čitanje aktivnost koja pridonosi kvaliteti života i kvaliteti osobe.

Uploadajući na goodreads naslove kniga koje sam čitao shvatio sam sa očajanjem da sam ogroman broj knjiga koje sam sasvim sigurno pročitao - jednostavno potpuno zaboravio. Ne da se ne sjećam imena likova ili nekog opisa prirode - ja za neke naslove nemam ni najblažu predodžbu o čemu se radi ...

Naravno da se onih knjiga koje sam pročitao nedavno, i onih koje sam ocijenio najvišim ocjenama sasvim solidno sjećam - ali, o čemu se do vraga radi u svim onim Sheldonima i Robbinsima koje sam pročitao? Koji je zapravo zaplet Ludlumove Holcroftove pogodobe? O čemu su Simmelove knjige?

Kad smo kod Simmela na primjer - ima ta jedna knjiga "Može i bez kavijara". To je nekakav thriller, tip je mđunarodni špijun, nešto kao James Bond - a specifičnost je da sve rješava u kuhinji. Obožava kuhati i u knjizi se navode detaljni recepti kako se te neke delicije spremaju. I to je apsolutno sve čega se iz te knjige sjećam. Ni radnje, ni zapleta ... do vraga, ne znam čak ni u kojoj se zemlji radnja odvija ... samo tog sa receptima. A to je još super jer se drugih njegovih djela ne sjećam uopće - osim naslova ...

Morski psi i male ribe - znam da mi je knjiga bila fenomenalna, znam da je o podmorničarima u drugom svjetskom ratu, znam da sam iz nje pokupio savjet o cuclanju zrna kave kad je čovjek previše pijan (meni je pomagalo u onih nekoliko adolescentskih napijanja koja svi moraju proći) - ali o čemu se do bijesa radi?

Inače upravo sam dodao novu knjigu na popis - Emile Ajar - Momo, zašto plačeš dvije zvjezdice, pročitah je kao klinac ali nije dječja knjiga)

Nemam pojma zašto pamtim naslove knjiga koje sam pročitao, ali se ne sjećam radnje ... 



Ovo gore je widget kojeg sam odnedavno postavio na desnu marginu mog bloga. Na njemu možete na brzinu vidjeti posljednjih 6 knjiga koje sam pročitao i što mislim o njima. To ono, ako nekoga zanima. E da, prema Pratchettu sam totalno nekritičan - sve njegove knjige su mi fenomenalne.

A ako vas zanima još ponešto probajte me kontaktirati preko goodreadsa. Možda možemo usporediti knjige koje smo čitali i kako nam se podudaraju ukusi. To mi je puno zanimljivije od facebooka pokanja i razmjene virtualnih poklona.

Možda ste čitali knjigu koja će mi promijeniti život.

A ja se možda sjetim o čemu je knjiga koja će promijeniti vaš ...

Ja sam otac najljepšeg djeteta na svijetu

Prije 13 godina, točno na današnji dan postao sam otac.

Ovo malo nasmijano stvorenje prvi put me pogledalo sneno iz ruku liječnika, negdje oko pet popodne u istom rodilištu gdje sam i ja rođen. Izgleda da i nisam bio neki prizor jer je umorno i pospano sklapala oči. 

Nije odmah rekla tata.

Morao sam na to čekati nekoliko mjeseci, ali barem je "tata" bila prva riječ koju je izgovorila ... 

Do vraga, kud su otišle sve te godine?

Kad je prije izrasla u najljepšu i najpametniju trinaestogodišnjakinju na svijetu?

Pomalo mi je žao svih drugih roditelja koji se zavaravaju da su upravo njihova djeca najljepša i najbolja na svijetu - mora da je teško živjeti u takvoj zabludi ...

Pitali me svojedobno neki neoženjeni prijatelji - kakav je to osjećaj biti otac? Kako bi im to čovjek opisao? Nema tu riječi, nema usporedbi. Nema baš nikakve druge životne situacije s kojom se to dade usporediti.  

I nema ništa važnije što sam u životu postigao od tog malenog nasmijanog bića.

Tog sam dana prestao imati svoju volju i svoje odluke.

Na današnji dan postao sam tata.

P.S. Naravno da bi i gospođa neutrino mogla napisati isti ovakav post o tome kako je lijepo biti mama - ali morat će pričekati slijedeću godinu za to ... :-)

Zamislite da se zovete Praznik, ili Građanin? A Mjesečava zraka? Cvijet nara?

Neki dan sam ušao u bus koji nas vozi po potrebi od jednog do drugog ureda. 15 minuta pješke ili 15 minuta busom - kad puše vjetar ili kad sniježi kao ovih dana - bus je u velikoj prednosti.

Vozač je bio razgovorljiv, bili smo sami a i meni se pričalo. Koristim svaku priliku da vježbam ruski i sve se više čudim da me još nitko nije zatukao zbog mojih opetovanih zločina nad tim jezikom.

Rekoh da idem kupit cvijeće ženi za rođendan, a on joj pošalje čestitke. Potom spomene da je i njemu bio rođendan pred par dana.

Kaže, na Dan Armije, 23.02. (dan armije u bivšem SSSR-u)

I veli - ime mu je Meiram - a to bi na ruskom bilo "praznik". S obzirom da se i na hrvatskom veli isto tako - nisam imao problema sa kopčanjem. Čovjek se zove - Praznik.

A Meiram pri tom uopće nije rijetko ime. Susretao sam se već s ljudima koji se tako zovu. Zamislite da vas sa plakata gleda npr. dr. Praznik Sanader ...

Vezano uz to, na kazahstanskom se restoran kaže Meiramhana. Priupitah ga i za to, a on veli da meiramhana doslovno znači mjesto za praznike, tj. mjesto za slavlja. Onda bi i to Meiram možda moglo biti nešto kao naše Slavko (ako Slavko uopće dolazi od slavlja, a ne od Slavena ili slave ... fakat je li Salvoljub onaj koji voli voli slavu ili voli slaviti?!?)

No da, vratimo se KAZAHSTANSKIM imenima.

Već dugo se spremam napisati ponešto o njima a ova epizoda sa Meiramom samo mi je dobro došla kao uvod.

Kazahstanci veliku pažnju tradicionalno posvećuju imenima. Nekad je navodno imenovanje djeteta bilo zadaća djeda - glave obitelji.

Najvažnija stvar koju čovjek mora znati je da sva kazahstanska imena imaju značenja. I to ne neka arhaična, zaboravljena značenja koja se dokuče tek kad se čovjek malo pozabavi etimologijom i raznim utjecajima na jezik, Ne, kazahstanska su imena šćeto-neto imena uzeta iz svakodnevnog jezika (kao naša Ruža, Jela, Mirna, Dobra i Miroslav).

Na primjer, s obzirom da su prva imena koja su me zanimala bila ženska - otkrio sam čitav niz imena na AI.

Ai na kazahstanskom znači mjesec.



Ako si sad zamislimo jedan nomadski narod koji u stepama živi u jurtama, napasajući koze, jašući pustinjama i gledajući prirodu oko sebe - nije čudno da je upravo mjesec čest motiv imena. A kad je mjesec još tako lijep, jasan, vodič kroz noć ne čudi da imamo imena kao

Aigul - mjesečev cvijet
Ainur - mjesečeva zraka
Aisulu - mjesečeva ljepota

Meni su ta imena strašno romantična. Imaš kćer i nazoveš je Mjesečeva zraka. Ili oženiš ljepoticu s imenom Mjesečev cvijet ...



Mjesec se pojavljuje i u kombinaciji sa drugim riječima kao sa još jednom čestom rječju "žan" što znači duša ili sa "dana" što znači um.

Aižan - Mjesečeva duša
Aidan - Mjesečev um

(Koliko znam, u hrvatskom mjesec nije ni izbliza ovako značajan. Imamo jegode mjesečarke i ... mjesečnicu i Mjesečevu ratnicu, pa su time svi mogući prevodi i primjena kazahstanskih imena poprilično smiješni)

Dana je inače i zasebno  ime koje znači mozak, um iliti pamet. Žana je duša.

Ima imena i po drugim nebeskim tijelima, a meni se sviđa ime Šolpan. Naći ćete ga ponegdje u prijevodu kao Venera, ali to nije baš to. Šolpan znači jutarnja zvijezda, a iako Venera jest smatrana zvijezdom pa prijevod nije posve pogrešan - u zapadnoj kulturi je Venera i rimska božica sa brojnim drugim konotacijama i putenošću koje Šolpan ne nosi. Šolpan je jednostavno - jutarnja zvijezda.


Onda su tu još imena po pticama, poput Karligaš (lastavica) i Sandugaš (slavuj) oba su ženska, a tu je i Bibigul koja navodno isto znači slavuj, ali se meni čini da je vjerovatnije da se radi o spoju bibi (što znači dama) i gul - što znači cvijet kako smo već vidjeli kod Aigul ...

Kad smo već kod slaganja riječi u imena - zanimljiv mi je primjer ime Gulmira. Cura s tim imenom potječe iz rusko-kazahstanske obitelji pa joj je i ime kombinacija kazahstanskog cvijet i ruskog mir (iako u ruskome mir znači i "svijet" i "mir" - no o ruskom drugom prilikom) pa njeno ime u stvari znači "cvijet mira" - što je isto zgodno ime a i nastavak kazahstanske tradicije koja je kroz povijest djeci znala nadjenuti imena trenutnim geopolitičkim zbivanjima ...

Vrlo često se čuje ime Dinara, ali nevezano uz naš planinski masiv. Dinara je naime porjeklom perzijsko ime a znači blogatstvo, zlato i novac - otuda i dolazi riječ Dinar po kojoj je i prva hrvatska valuta u devedesetima bila nazvana.



Još jedno često žensko ime je Anara, a to pak znači nar iliti šipak. A imena Anargul i Gulnara znače - ajde sad malo sami, "gul" smo već toliko puta spominjali u ovom postu :-)



Od zanimljivih imena još su tu Botagoz i Kalamkas, ali ona su tako posebna da zaslužuju poseban post.


A muška imena? Osim Meirama naravno ...

Tja jedan drugi se vozač zove Azamat, a azamat znači - građanin. Sad Građanin i nije neko naročito ime. Građanin Horvat, Građanin Ivić - zvuči kao policijska prozivka, ali ako malo porazmislimo onda građanin može postati razumljivije - za pretežno ruralno stanovništvo izraz građanin može predstavljati plemenitaša i uglednika pa onda i ime dobiva na smislu.

Duša se često pojavljuje u muškim imenima. Ima ime Eržan ili Jeržan što znači muževna duša. Onda ima Nuržan - svijetla duša. Nur znači svjetlo ili zraka.

Muška imena također imaju i skoro obavezan dodatak - bek. To se dodaje iz poštovanja i dobrih namjera a izvorno se vezuje uz dugovječnost.

Eržan-bek bi tako bio Eržan dugovječni, ali se ne koristi zato šro je Eržan eventualno starac, nego kao želja. Djeca imaju bek od rođenja i obraćanje sa "bek" je izraz kojim želite dugovječnost onome kome se obraćate.

Ima još i ime Aibek - da se za kraj vratimo mjesecu kao motivu. Aibek bi onda bio onaj koji će vidjeti mnogo puta mjesec ... još jedna romantična zamisao.

Što se izgovora tiče - sve kazahstanske riječi, pa tako i imena, imaju naglasak na zadnjem slogu Aigul, Ainur, Šolpan.

Ako vas zanima više o kazahstanskm imenima možete pronaći zanimljive materijale ovdje i ovdje. Ja sam u ovom postu spominjao samo imena ljudi koje sam upoznao.

Zahodska literatura - prava pouka Ionescovih stolica

Imala je neki dan Zlevanka post na temu čitanja na zahodu, pa kako mi prostor u komentarima na tu temu nije dovoljno prostran - razbaškarit ću se na vlastitom mi blogu.

Spadam u zahodske čitače i od toga ne odstupam.

Mogu shvatiti da je nekome čitanje u tim trenucima zadnja stvar na pameti, ali čitanje pomaže smirivanju i korisno troši vrijeme koje bi inače proteklo u pregledavanju fuga na pločicama ili otkrivanju do tada neviđenih novina u zahodskom prostoru. Neš ti zanimacije...

Kao klinac čitao sam kutiju Dasha koji je tu negdje stajao i urezalo mi se u pamćenje "piu bianco non si puo". Nisam imao pojma što to znači. Kužio sam samo bianco, ali sam tu rečenicu premetao po glavi do iznemoglosti.

Imao je Bukowski u nekoj knjizi rečenicu u kojoj je spomenuo "one koji ne uživaju u seksu ni koliko ja u jutarnjem sranju". Sad nije meni Bukowski posebno drag (kao nekad) ali ova mu je dobra.

Jutarnji obredi su važni za početak dana. 

Tu je potrebna smirenost, rutiniranost i izdržljivost. Oslobađamo se okova prošlosti i spremamo se da smjelo krenemo u novi dan. Ne želimo valjda da nas u novome danu usporavaju natruhe starog i da nam utrobu ispunjavaju tjeskobom?

Ne, ne - lijepo se ujutro popije kava (koja pospješuje rastanak s jučerašnjicom) i onda se jedno određeno vrijeme kvalitetno provede sa sobom.

Čitajući pri tom.

Ali, nije svejedno što se čita.

Osobno, izbjegavam za te trenutke prekomplicirane romane koji zahtijevaju dugo uhodavanje i uživljavanje u duboke osjećaje lika. Ne mogu takve knjge čitati desetak minuta pa ih onda ostaviti do sutra. Ne mogu se stalno vraćati poneku stranicu unazad da bih pohvatao one nježne strune kojima se autor trudi u nama pobuditi simaptiju prema svom glavnom junaku. Dostojevski na primjer ne dolazi u obzir.

Imam na policama nekoliko knjiga koje sam baš ciljano nabavio da budu zahodska literatura.

Pod tim nazivom ne krije se nikakav pežorativni smisao - ne želim njime uvrijediti niti autore niti obožavatelje tih djela. Jednostavno mislim da neke knjige trpe da ih se čita na rate.

Na primjer - leksikoni znanja. Zašto krave ne mogu silaziti niz stepenice i cijeli niz knjiga tog tipa. To su knjige pune kratkih članaka koji mogu biti i šaljivi i zanimljivi i ozbiljni i duboki, ali je najvažnije da su kratki. A to znači da se pročitaju dva-tri i kad se sutradan nastavlja - nema se potrebe vraćati unazad. Počinje se sa novim člankom o nekom sasvim novom fenomenu ili događaju.

Još volim i povijesne knjige, biografije i autobiografije.

One također imaju tu crtu da se glavna radnja barem neko vrijeme pamti. Ako smo danas došli do izbora u Pakistanu (npr. u autobiografiji Benazhir Bhutto) do sutra sigurno neću zaboraviti ništa važno od činjenica koje mi trebaju da pratim što se dalje zbivalo.

Pa su tu i zbirke kolumni (Ante Tomić npr.) ili kratke priče (Raymond Carver).

I neki romani imaju tu zahodsku čitljivost. Uglavnom se radi o onima koji prate samo jednu radnju i koji od čitatelja ne zahtijevaju blogzna kakvu pažnju. To su oni što ih još zovem i knjige za plažu - one kojima ne smeta da malo pogledate što se zbiva oko vas, pa pročitate odlomak ili dva, pa zirnete na sat kad će ručak, pa opet malo čitate, pa osluškujete čemu se cerekaju one dvije balavice iza vas, pa još malo čitate itd. Za sve to vrijeme glavni junak je konačno skužio ono što je svakom jasno još od 16. strane pa sad stvar ide komotno dalje (Da Vinci code, Šalković)

Netko će možda reći da čitanje na zahodu nije higijenski.

Sad, ne znam kakvi su zahodi drugih ljudi, ali moj je čist. A dok čitam i ruke su mi čiste. Do završetka čitanja ručice još nisu bile ni u mogućnosti susresti se s potencijalnim onečišćenjem.

Tako da, odložiš knjigu, obaviš rukama što imaš, opereš ruke i - tek onda - eventualno ponovo hvataš knjigu ...

Fakat ne kužim otkud bi se knjiga onečistila a ne bi na primjer hlače, košulja, zidovi i slično ...

Znam da neki ljudi u zahodima grade ćitave stalaže, ali ja još nisam dotle dogurao. Priručna odlagališta su mi za sada sasvim dovoljna.

Ne volim previše jedino čitati novine. Sve ono preokretanje stranica, borba sa presavijanjem i traženje što bih dalje mogao čitati me dekoncentrira ...

A vi? Čime se vi zanimate?!

 

3D snovi i filmovi, stari i novi ... ima još nešto na "ovi"?

Svog se prvog iskustva sa 3D filmom jedva prisjećam kroz maglu .

Gledao sam u "Slobodi" na Tuškancu neki film, mislim nešto o morskim psima. Cijeli film je bio dosta bezveze, a od svih silno najavljivanih efekata trodimenzionalne tehnologije, ja se sjećam bezveznih kartonskih naočala koje se nikako nisu htjele učvrstiti povrh mojih pravih, pa sam se cijeli film borio da ih zadržim na nosu. Osim toga nije baš bilo jasno objašnjeno što je unutarnja, a što vanjska strana naočala pa si kartonska krilca mogao presavinuti na obje strane - a nitko da ti veli jel zeleni komadić celuloida treba doći na desno ili lijevo oko ...

Hm, mozda je i to imalo neke veze sa lošim doživljajem tog filma.

Ipak, sjećam se da je na špici filma jedna riba plivala kroz prvi red balkona u kinu i to je definitivno bio prvi pravi 3D doživljaj...

Dovoljno da me zauvijek zainteresira za sve sa predznakom 3D.

Svašta sam radio ne bih li na neki način uspio vidjeti nešto slično u onim posterima koje je Bravo povremeno tiskao u "3D tehnici". I nikad ništa. Nikakve naočale iz kućne radinosti nisu tu pomagale.

Onda je i na televiziji bilo mislim nekoliko pokusnih isječaka koji su se tako nekako zamagljeno emitirali - ali niti to nije bog zna kako radilo.

A onda smo doputovali u London.


U Muzeju znanosti ima specijalno kino za projekcije 3D filmova.

Ekran tog Imaxa je deset puta veći od običnog filmskog platna, zvučna je izolacija fenomenalna tako da tišinu naprosto čujete, ali kad počne projekcija, zvučni efekti oduševljavaju.

Ogromne ribetine, prozračne meduze, kojekakvi polipi, morski konjici i druge morske životinje lebdjele su oko nas, iznad, ispod. Zalijetale se prema nama ili pak tiho plutale kroz vodu.

Fantazija.

Gledali smo i jedan film o lavovima koji je bio nešto manje dojmljiv uglavnom zato što kod kopnenih životinja nema prolaska iznad kamere, no režiseri su i tom filmu dali sjajne elemente naročito kod spuštanja u kartu Afrike do Kalaharija gdje promatrani lavovi žive.


Svoje smo najdraže goste čak dvaput vodili u to kino, a na blogu ga nisam opisivao uglavnom zato što su karte skupe, pa i nije neka jeftina preporuka za prosječnog hrvatskog posjetitelja Londona, a nisam mislio da će se nešto slično ikada otvoriti u Zagrebu - mislio sam da su fiksni troškovi preveliki, a interes će brzo pasti.

No, izgleda da sam se prevario ... jel bio netko?

Kako izgledaju mjesečni oblaci i kome je to uopće zanimljivo?

Neki dan je Mrak objavio post o web-stranici Wordle.

Wordle je stranica na kojoj je moguće unijeti bilo koji tekst ili web stranicu, a Wordle vam onda izvuče sve najčešće riječi iz teksta i od njih napravi zgodno dizajnirani oblak riječi. 

Riječi koje se u tekstu češće pojavljuju bit će veće od ostalih, a vi možete birati između puno različitih načina preslagivanja riječi, možete mijenjati boje, pozadine i tristo čuda.

Ali zašto bi uoće netko htio napraviti oblak riječi?

Kome to treba?

Najprije, dizajneri nerijetko posežu za ovom metodom kad žele napraviti npr. efektno zaglavlje. Ono, iz mora raznoraznih nepovezanih riječi izranjaju dvije tri koje nose glavnu poruku teksta, naziv tvrtke,  i neki lijep pridjev koji se želi uz nju vezati i tako to ...

Ja ću, na primjer, u jednu od svojih budućih prezentacija iz vica stvoriti takav oblak od teksta procedure koju ćemo predstavljati. Tek tako da određeni pojmovi dođu do izražaja.

No, kako nismo svi dizajneri, a i ne radimo stalno neke kreativne prezentacije - ima li još kakva korisna namjena za te Wordlove?

Pa, recimo - promatrajući jedan takav oblak možete lako ustanoviti koje riječi vam dominiraju u tekstu. Možete na primjer otkriti da neku riječ prečesto rabite i da ne bi bilo zgorega upotrijebiti ponkad i poneki sinonim ...

I na kraju - sa tim wordleom se tako zabavno IGRATI!

Kad sam kod Mraka pročitao o njemu, za par minuta sam izradio nekoliko oblaka od teksta kojeg smo taj dan kreirali i poslao ih svima u uredu. Onda su se svi zarazili i krenuli uoblačivati kojekakve tekstove koji su im padali na pamet.

Ja sam onda uzeo tekstove sa mog bloga i napravio dva oblaka koja vidite kao ilustraciju ovog posta. Jedan je sačinjen od postova iz siječnja, a drugi od postova iz veljače (hint: mjesec na kojeg se odnosi oblak se jasno razabire - ta je riječ napisana iznad svakog posta).



Odmah se vidi da je siječanj obilježilo pisanje o Mimovima kao živim bićima, što je sasvim u redu. To je bio jedan duuuugi post i baš sam zadovoljan kako mi je ispao. Kako smo bili u Zagrebu, nije čudno da je i Zagreb tako jasno vidljiv.

Veljača je bila puno raznovrsnija, pa kod nje nema posta koji se nametnuo ostalima. No meni je zanimljivo da su mi česte riječi  IMA-NEMA, a sviđa mi se i da mi dominiraju pozitivne riječi kao DOBRO, MOŽE, MOGU i ZNAM

Baš sam sretan da mi uspijeva ne pretjerivati sa jednom te istom riječi ...

Inače, vjerovatno ste primijetili da se u oblacima ne pojavljuju riječi koje su najčešće u Hrvatskom jeziku, kao a, ali, je, i, ili ... Te bi riječi samo pokvarile oblak jer bi one definitivno pokvarile kvalitetu oblaka. Svi bi oni naime uvijek slično izgledali - uvijek bi dominirali ti veznici.

E, da se to ne bi događalo, pametni su dečki iz wordlea zamislili da postoji lista riječi koje program neće uzeti u obzir prilikom izrade oblaka. Takve se riječi zovu zaustavne riječi iliti stop words a koriste ih i tražilice da bi vam lakše pronašle upravo ono što tražite.

Međutim, dečki iz Wordlea nemaju pojma o hrvatskom pa si je Mrak lijepo dao truda - od prof. Marka Tadića s Odsjeka za lingvistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta u Zagrebu dobio je listu 2000 hrvatskih zaustavnih riječi i proslijedio je Wordleovcima. Oni su je uploadali i sad se i mi možemo igrati bez problema ...

Mraku i prof. Tadiću svaka čast, a nama svima podsjetnik da živimo u vrijeme kad je tako lako surađivati na kreiranju boljih rješenja

Neke zaostale slike - stisne me malo u grlu kad se sjetim našeg parka

Znam, znam ... dosadan sam i sebi samom.

Stalno sam na ovom blogu spominjao taj "naš park" kroz kojeg sam svaki dan prolazio dok smo živjeli u Engleskoj.

Ali kad je meni to bila takva promjena u životu.

Taj park i prolasci kroz njega, bili su takva razlika od jutarnje zagrebačke gužvancije i pritiska da je on sam postao metafora za sve što nam se promijenilo nabolje preseljenjem u Englesku.

Tu je mala neutrinka provodila sate i sate na dječjem igralištu, tu je puštala zmaja. Tu smo se mi vozili biciklima, tu sam moje vodio među divlje izrasle narcise u ožujku ...

Danas je park i dalje nesumnjivo lijep, ali tako daleko od nas, i iako nam ovdje uopće nije loše ipak malo stisne u grlu kad pogledam ove slike i kad se sjetim da vjerovatno nikada više taj park neću doživljavati onako kako sam to mogao dok sam u njemu bio stalno.

Slike su iz studenog prošle godine. Kad sam tamo zadnji puta bio.

Bilo je neobično hladno, ribnjak se zaledio, a na travu se uhvatio mraz.

Sivo i kišno jutro.

A opet na neki način idilično.

Kazahstan u slici i riječi - posvećeno pivopijama

Ima već neko vrijeme da me Ribafish zamolio da mu glede njegovog predstojećeg putovanja u Kazahstan napišem ponešto o kazahstanskom pivu.

Ne budi lijen, ja sam pričekao par mjeseci pa se bacio na pisanje.

Pretpostavljam da bi ista stvar mogla zanimati još nekog od suptilnih dječaka koji namjeravaju doći u pratnji nogometne repke, pa iako me postupci ponekih u toj gomili baš i ne oduševljavaju - odlučio sam onima simpatičnima ipak ponešto preporučiti.

Dakle ponuda piva u kazahstanskim dućanima je vrlo dobra.

Naravno, govorim o supermarketima zapadnjačkog tipa. U njima se obavezno nađe po nekoliko vrsta uvoznih piva (gdje su točno punjena ne bih znao jer me uopće nisu zanimala) poznatih marki kao Stella, Corona, Grolsch itd.

No, kako niste došli u Kazahstan da biste pili Stellu - to ste mogli i doma, pretpostavljam da vas zanimaju domaća piva.

Najvažniji savjet - naučite ćirilicu!

Ruski se jezik piše ćirilicom a kad se malo uživite sve vam postane neobično bistro. I smiješno, naravno. Kao da čitate neki arhaični hrvatski. Na ćirilici.

Kazahstanci imaju svoje pismo, svoju verziju ćirilice sa još nekim dodatnim čudnim slovima, ali sa kazahstanskim nije problem u slovima - problem je da ono što pročitate - Konak-uj, Ak-žaik, Meiramhana, Derimhana - vjerovatno baš i nećete shvatiti.

Zato ako je natpis na ćirilici ali sasvim nejasan pogledajte negdje uokolo i nađite ruski tekst.

Za one koji ne znaju ćirilicu tu je pivo Derbes:



Lako ga je spaziti na polici jer se Derbes lako pročita.

Moj je savjet - kad ga uočite, klonite ga se. Ništa ne valja. Džabe mu to "classic" - ostavlja gadan okus u ustima i ubrzo vam postane jasno zašto je tako jeftino.

Ja ga kupih na akciji dva za jedan - gdje su dvije boce bile zalijepljene doslovno - selotejpom!

Drugu bocu još uvijek imamo jer se nismo mogli odvažiti da to ponovo probamo, a nitko mrzak nam još nije bio u gostima ...


Kad naučite ćirilicu, moći ćete otkriti da se slijedeće pivo zove Alma-Ata.



Alma ata je inače ruski naziv za bivši kazahstanski glavni grad kojeg kazahstanci zovu Almaty.

To Almaty pak znači - "Velika jabuka" - a Kazahstan je postojbina jabuka ako niste znali (tko je rekao da je ovaj post samo o pivu?).

Sad kad ste pokazali da znate ćirilicu i uspješno odgonetnuli natpis na ovome pivu - slijedi savjet - izbjegavajte i njega.

Blijedo je i nikakvo. Nije gore od Derbesa (malo što je gore od Derbesa) ali sigurno nećete potomstvu pričati da ste ga pili.


U Kazahstanu ćete naći dosta ruskih piva. Previše ih je da bih ih sve ovdje nabrajao, a da ih sami identificirate morate se zadubiti u ona sitna sitna slova na poleđini gdje piše tko je pivo uvezao a tko proizveo. Na ćirilici naravno.

Najčešće rusko pivo u prodaji je Baltika



Na slici je Baltika Zalotoje tj. zlatna.

Meni je to najdraže. Još volim i Baltiku 7 (sem), a mogu popiti i Baltiku 5 (pjat) - to je tu negdje ko Žuja. Baltika 3 (tri) je slabačka.

Ovi brojevi valjda znače neku snagu ali ja nisam uspio povezati postotak alkohola sa nazivom.

Baltika ima moćnu zastupničku mrežu tako da ćete je često naći točenu u restoranima i barovima - češće nego ijedno kazahstansko pivo i jednako često kao strana piva. Ako lokal ima samo jedno točeno pivo - najčešće je to upravo Baltika. Ako je u pitanju sedmica - nije to ni tako loše ... to je jedan fini, tečni i malo jači lager.

Od kazahstanskih piva kvalitetom mi odskače Irbis.



Irbis je ruski naziv za snježnog leoparda a čitajući ona sitna slova potvrdio sam da se radi o kazahstanskom proizvodu.

Ja volim gušća, ukusna piva. Ne previše gorka, čak možda slatkasta i po mogućnosti malo jača od onih tankih lagera.

Irbis je upravo takvo pivo. Ne previše gorko i ne previše jako, ali finog okusa koji lako klizi.

Apsolutno najbolje kazahstansko pivo i jedno od boljih piva koje sam uopće probao je Zlatni Tjanj Šanj.



U Kazahstanu se mnogo toga zove Tjanj Šanj. Originalno je to naziv planinčine pored Almatyja kojom počinju Himalaje.

Otuda se naziv pojavljuje kao kazahstanski nacionalni amblem. Ko njihova Vila Velebita.

A kad sam prvi put došao ovamo 2002. primitivni su expati to pivo naručivali izgvarajući ga ĆipŠajt - iliti Jeftino S*anje. Zbilja je bilo slabo, ali zato jeftino.

No, sad Tjanj Šanj dolazi u nekoliko varijanti. Ono osnovno je i dalje slabo i jeftino, ali dvije vrste su ipak nešto sasvim drugo.

Krepkoe - je ravno Irbisu - i okusom i punoćom i snagom, a Zlatoe (na slici) je upravo odlično. Još malo gušće, a bogato i slasno.

Jedini je problem - opskrba. Nije sigurno da ga uvijek i svuda ima. Ja ga redovito tražim u dućanu, ali ne nađem ga baš uvijek.

Eto, sad - nadam se da onima koji ne vole pivo ovo nije bilo suviše dosadno, a onima koji vole ... put pod noge pa do Kazahstana.

Čekam vas sa Tjanj Šanjom - Živjeli!

Prvi post na neutrinovskom blogu koji počinje sa "Bok ljudeki!"

Bok ljudeki

Ovako, ja imam zadaću u školi napisati -za svoj Engleski blog- tri najdraže stranice koje koristimo u školi. Tata kaže da bi bilo fora da ja vama napišem istu stvar, i evo.

Moje tri najdraže internet stanice su Twitter, Goodreads i Evernote.



Twitter je mini blog gdje sa prijateljima možeš ukratko podijeliti trenutne misli, nove ideje, nove internet stranice koje pronađeš itd. Ja stvarno volim twitter ne zato što imam puno linkova za podijeliti nego zato što ja –takva znatiželjna baba kakva jesam- volim znati što drugi rade. Volim znati na kojoj je stranici moja najbolja frendica dok chata sa mnom na msn-u, volim znati što drugi rade i što im je zabavno i vidjeti da li je i meni zabavno. Twitter je za to super i utažuje moju znatiželju o tome što drugi rade na internetu.



Goodreads je stranica gdje zapisuješ sve knjige koje si pročitao/la, sve knjige koje trenutno čitaš i sve knjige koje želiš pročitati.

Ja obožavam goodreads zbog 3 razloga:

1) Zato što volim čitati i skoro sve spojeno sa čitanjem mi je zabavno.
2) Super mi je preporučivati knjige svojim prijateljima i vidjeti što oni čitaju (goodreads šalje poruke o knjigama koje moji prijatelji čitaju)
3) Meni stvarno treba organizirati pročitane knjige, knjige koje trenutno čitam i knjige koje hoću pročitati jer se ja uvijek smotam a goodreads to super napravi.





Evernote je Microsoft Office na internetu. Točno tako, možeš se spojiti kad god poželiš, od kud god poželiš , naravno samo ako znaš korisničko ime i lozinku te ako ti radi internet. Ja sam jako smotana i stalno gubim dokumente (čuj mene ‘’dokumente’’ - mislim zadaće) na putu od kuće do škole i obratno. I to ne samo na papiru nego i na hard driveu – ne pitajte kako mi to uspije.

Sa evernoteom mogu otvoriti zadaću u školi i bilješke sa sata doma.

Za mene je to prava stvar.

Haha, to zvuči ko jedna od onih blentavih reklama na RTLu za sprave za teretanu. "Za mene je to prava stvar, pa je prava stvar I za vas! KUPITE ODMAH!"

Ja mislim da biste trebali probati ove stranice, meni su baš super. Recite mi što mislite u komentarima. To je to za sad od mene. =)

Hvala što ste čitali!

Mala Neutrinka


P.S. Ponosni otac viri iz prikrajka i nada se da nećete rastužiti dijete izbjegavanjem komentara ... wink wink - nudge nudge ...

Sretan vam praznik, ako ne znate koji - sramite se!

Jedna od najtužnijih stvari u novijoj hrvatskoj povijesti mi je marginalizacija dana žena.

To jeftino prepucavanje o komunjarskom predznaku ovoga dana i potpuni gubitak perspektive ispunjavaju žaljenjem.

Točno je da je Lenjin proglasio Dan žena kao nacionalni praznik i točno je da je on i danas praznik u mnogim zemljama "istočnog bloka". Točno je i da je Klata Zetkin bila zastupnica komunističke partije Njemačke - ali ono što dan žena obilježava i ono iz čega je nastao daleko nadilazi samu ideju jedne partije.

To što je Lincoln bio republikanac ne znači da je demokratima robovlasništvo super, zar ne?

Dan žena obilježava se od 1908.

Prije 101. godinu, ako ste bli žena niste imali pravo glasa (osim ako niste živjeli u Novom Zelandu, Finskoj ili Australiji).

U mnogim zemljama niste mogli raditi, niste mogli kupiti kuću, niste mogli kupovati vrijednosnice, imati djecu izvan braka ... uopće, vaše je postojanje bilo definirano muškarcem u vašem životu - bio vam on otac ili muž.

Sve ono što danas sablažnjivo predbacujemo Saudijskoj Arabiji, Iranu ili Vatikanu - prije 100 godina bilo je norma u gotovo cijelom svijetu.

To što su danas žene bliže ravnopravnosti nego ikada ranije, zasluga je onih žena (i muškaraca) koji su se za prava žena borili i kojima je Međunarodni dan žena i posvećen.  Prilika je to da se svi skupa podsjetimo gdje smo kao čovječanstvo bili i kuda želimo stići.

Prilika je to, naravno, da se preispita društvena savjest, da se ukaže na preostale probleme, ali i da se proslavi doprinos kojeg žene imaju u razvoju civilizacije.

U čas praznika, u Kazahstanu se sutra ne radi,

Meni se ne čini da je to nazadno, a vama?

 

Ženama se već danima dijele buketi cvijeća, od hotela je gospođa dobila prigodni kalendar, a i žene poklanjaju ruže jedne drugima ...

Sretan vam dakle praznik!

S praznikom!

Meiram zabin!

Najromantičniji film na svijetu - nije loše kao preporuka - bolje nego suzomamilac

Spomenula je gospođa u svom postu film uz kojeg smo proveli prošli petak.

Odnosno, više je onako - natuknula da se radi o najromantičnijem filmu ikad. Zapravo tim joj je riječima frendica opisala film kad ga je poklanjala.

Rotten Tomatoes ga ocjenjuje sa 52% i kaže da postoji konsenzus - film je "unatoč nekim dirljivim nastupima ipak slatkasti tearjerker - tj. suzomamilac.

Radi se o filmu The Notebook o kojem nisam apsolutno ništa čuo dok ga nismo ubacili u DVD.



To najviše volim. Kad nemam pojma ni kakav je film ni o čemu se radi (dobro, kad čuješ da je najromantičniji film ikad - prilično ti je jasno da nećeš gledati Terminatora) ... a kad izgubiš pojam o tome gdje si kojeg glumca gledao (kao ja) onda ne znaš ni ta imena koja pišu na omotu.

Ne bojte se neću vam pričati o čemu je film - ne volim ni kad meni tako netko pokvari užitak. Ali ću vam reći da film jest "suzomamilac" no ja ne mislim da je to nešto loše.

Ima nekih filmova koji pucaju od patetike, koji napinju sve moguće klišee i koji se trude svoje junake provući kroz nemoguće situacije - sve ne bi li im bilo što gore i što tužnije.

E pa, notebook je isto donekle klišeiziran, ali mu to ne smeta da se čovjeku uvuče pod kožu. Sve onako jednostavno. Počneš ga gledati i zavede te fotografijom i laganom radnjom, zavoliš likove i nemilo navijaš za njih.

I jasno da te i rascmolji na kraju, ali do bijesa - kad je to postalo oznaka lošeg filma?

Mislim, ako me film rasplače - to znači da je uspio izazvati emocije u meni, da me angažirao do te mjere da sam povjerovao glumi. To znači da us režiser, glumci i svi ostali uspješno stvorili iluziju i prenijeli me u radnju u kojoj sam se toliko identificirao da sam pustio suzu ...

Po meni je to oznaka dobrog filma.

Nije dobro kad film to ne uspije a ubi se trudeći. Kad me gađa klišejima vidljivim iz aviona, kad me uvjerava da osjećam ili bih trebao osjećati ovo ili ono ...

No, Notebook je k nama došao bez najave, bez prisile, a još uvijek ga spomenemo u razgovoru.

Natjera te malo da se zapitaš i neka pitanja o ljubavi, braku, uzimanju i davanju.

Film nema zbilja velikih glumačkih imena. James Garner je glumio u Viktoru Viktoriji, ali je meni pznata faca iz brda filmova - simpatični starček. Gena Rowlands je stara dama koju sam isto gledao na milijun mjesta, ali ništa što bi joj osiguralo neku zvjezdanu vječnu slavu.

Možda baš zato, oboje glume s lakoćom, bez taštine, zadrške ili preglumljivanja.

Mladi glumci pak, Ryan Gosling i Rachel McAdams, nisu nikakve silno poznate zvijezde u usponu na čijim se imenima nabijaju tiraže tabloida. Tako da su se i oni morali zbilja potruditi i odraditi posao kako je to režiser tražio. A morali su se i uživjeti u uloge.

Ryan Goslingov lik u jednom dijelu filma se iz čista mira počne baviti stolarijom. Pripremajući se za ulogu i glumac je ovladao tom vještinom pa je jedan od stolova u filmu zbilja njegovih ruku djelo.

Priča se da je Rachel McAdams dobila ulogu na audiciji pored devet drugih kandidatkinja, nakon što je imala samo jedan dan za pripremu. Priča se da je za tu ulogu bila zainteresirana Britney Spears (lele) a i Reese Witherspoon.

E pa ako vas sve ovo nije nagovorilo moram vam reći da je film dobio i MTV-jevu nagradu za najbolji poljubac 2005. godine. Da, da to je baš ono što pomiče jezičac na vagi.

Ma zezam se. Ovo je pravi film ako se želite lijepo uvaliti pred televizor i uživati u lijepim mladim ljudima i malo starijim dragim ljudima koji s lakoćom pričaju jednu dobru priču. Ako se malo i rasplačete - nema u tome ništa loše, to je dobro čišćenje suznih kanalića.

Da li je najromantičniji film ikad? Nemam pojma. Morao bih sad puno teoretizirati na temu što uopće znači romantičan - a na kraju to vjerovatno ionako ne bi ništa značilo samo po sebi.

Recimo samo da je film jako romantičan.

Dobro tak?

Web sitnice za nas neznalice - media converter

Tijekom minulih božićnih praznika sjedimo moj otac i ja i raspravljamo kako bi se moglo prebaciti neki filmić iz jednog formata u drugi.

Pitanje nije bilo teško za shvatiti ali je mene već lagano hvatao strah da ću cijelo popodne lunjati internetom u potrazi za nekim besplatnim converterom.

Moja su iskustva sa tim igračkama uglavnom loša.

Par puta sam skinuo neke programe koji ne rade baš onako kako to piše na stranicama proizvođača. Ili je rezultat konverzije bijedna kopija originala, ili se radi o podlom demo programu koji besplatno konvertira samo par sekundi filma, a za cijeli filmić moraš kupiti program. Ili na konvertiranom filmiću imaš vodeni žig od kojeg se pola slike ne vidi. Ili imaš pravo na pet konverzija nakon čega moraš kupiti full verziju programa.

I tome slično.

Najgore je što se prilikom instalacije većina tih stvari automatski uvali u startnu traku, ili traži da se spoji na internet, ili svako malo podsjeća da mu treba update, ili nudi da kupiš cjelovitu verziju.

A da ne velim da neki trpaju i kojekakve spywareove po raznim direktorijima i onda se ne daju deinstalirati ni za živu glavu.

Obično nakon takvih putešestvija imam par dana dijete za kompjuter dok ne očistim sve gadosti koje se namnože.

I tako, dok sam ja pokušavao shvatiti što se zapravo traži i počinjao guglati moguće rješenje u sobu je ušla mala neutrinka da vidi jesmo li mi završili i jel bi mogla ona malo do svog e-maila.

Kad je čula što mi želimo učiniti - samo je pitala "Pa zašto ne ideš na mediaconverter?"

I onda nam je pokazala tu stranicu.



To je jedan zgodan jednostavan site koji sve radi online. Nema skidanja, nema instalacije.

Možeš uploadati svoj file, možeš ga povući i direktno sa interneta (npr youtube). Sam si biraš koji format želiš kao rezultat konverzije.

Možeš čak i skinuti samo audio file iz filma.

A sve u tri koraka.

Mediaconverter je sjajno otkriće, a mislio sam da bi ga bilo zgodno podijeliti s vama.

Neke zaostale slike - trbušna plesačica

Imam još cijelo brdo slika iz Londona koje sam uslikao da mi budu ilustracija nekih postova, ili sam ih prvo uslikao pa sad mislim da bih nešto o njima mogao i napisati.

Ili su mi jednostavno zanimljive, pa skromno mislim da bi još ponekome mogle biti.

Današnje četiri fotke su iz našeg omiljenog marokanskog restorana gdje iza devet sati navuku zavjese na prozore i onda započne nastup trbušne plesačice.

Nastup je zapravo prilično čedan - koliko nastup zgodne djevojke omotane u tu šarenu paučinu to uopće može biti. Djevojče nije neugodno, ne progoni stidljive goste, ne pokušava dovesti u neugodne situacije - tim prije što su gosti mahom parovi i nerijetko se vide muškarci kako napeto pilje u žensku osobu s kojom su došli i silno se trude održati konverzaciju dok se ovo djevojče uvija na korak od njih.

Ona je vesela i pokušava uključiti goste u svoj nastup, malu je neutrinku odmah skužila pa su njih dvije par trenutaka plesale zajedno (mala je išla na satove trbušnog plesa, a i inače je mali performer pa je nije trebalo blogznakoliko nagovarati).

Iznenadila se kad je čula da smo iz Hrvatske - komplimentirala je da je mala bila tako prirodna da bi joj se reklo da je iz trbušnoplesačkih podneblja.

Sad, njeno zanimanje nije nešto što bi čovjek poželio svojem djetetu, ali mogu zamisliti i nekoliko gorih mjesta gdje bi mogla zarađivati i bitno bolju plaću.

Nisam nikakav ekspert za londonske noćne klubove, barove i raskalašene izlaske. Nisam čak nikad bio ni u nekom od onih barova gdje se djevojke bave pole dancing-om, iako sam svečano proslavio dan plesanja na štangi ovdje na blog.

Tako da ovdje nema baš puno materijala za tragače za slikama golih djevojaka (iako mi jako često traže i gole muškarce) i ovo je vjerovatno najerotskiji post što ga objavih.

Čemu se smiju u Kazahstanu? Zapravo u Atyrau. Zapravo Rusi. Hm.

Kako već rekoh negdje - moji zapisi iz Kazahstana ne pretendiraju biti nekakva općevažeća statistička studija.

Tako ni ono o čemu danas kanim pisati ne proizlazi iz ispitivanja kvalificiranog uzorka državljana Kazahstana. Štoviše, te viceve čak i nisam našao na kazahstanskom. 

Oni dolaze iz tjednika Ak Žaik koji ovdje izlazi na ruskom a ja ga nastojim redovito nabavljati. 

Kad sam živio u Italiji obavezno sam svako jutro kupovao novine (La Repubblicu) i mučio se skužiti o čemu se to zapravo radi. Tako sam naučio puno talijanskog ali još više o Italiji i talijanima.

Ak Žaik je daleko siromašniji od La Repubblice. Format je manji i od našeg Jutarnjeg, ali je zato jedno pet puta deblji. No, sadržajno je jedno tri puta slabiji. Ogromna količina reklama i oglasa (40ak strana) umotano je u desetak članaka koji ipak donose ponešto informacija o tome što je novo u Atyrau. Pa onda osmrtnice, križaljka, sport (stilom pisano kao u školskom časopisu) poneka zanimljivost popabirčena po internetu (na primjer u novom broju prikaz dobitnika Oskara)  i onda nekoliko viceva.

Ovdje donosim samo one dobre - ili bolje od ostalih.

Nemam pojma jel to zbilja ljudima smiješno, ali valjda jest kad se za nekoga objavljuju.

A opet, kad se sjetim kakve sam umotvorine čitao po Jutarnjem i Večernjem ... tko zna.

Najprije par aforizama:

Nemojte mi govoriti što da radim pa ni ja vama neću reći kuda da idete.

Izgleda da i Rusi imaju običaj slati u jedno mjesto ...

Čips - umjetnost prodavanja jednog krumpira po cijeni cijelog kilograma

Pa onda jedan koji ima smisla pogotovo kad znate kako se ovdje vozi

Ako se vozilo nalazi na glavnoj cesti da li je dužno propustiti automobil koji dolazi po pješačkom prijelazu s desne strane?

I za kraj konačno vic:

Dolazi vremešni starčić učitelju latinskog pa ga zamoli da mu da instrukcije iz latinskog. Učitelj ga upita:

- Vama je preko 80 godina, kako to da sad želite početi učiti latinski?

- Pa gledajte, uskoro ću umrijeti, pa ako pođem u raj, tamo će me na vratima dočekati Sveti Petar*, a s njime bi bilo najbolje pričati na latinskom...

- Pa dobro, ali znate - moguće je i da odete u pakao ...

- Pa je, ali njemački već znam.

 


* U originalu je Apostol Pavao - ali meni se čini da je Petar na vratima raja, zar ne?

Kad piše supruga i majka - iliti neutrino otkriva pritajenu ženu blogericu

GOSPOĐA NEUTRINO GOSTUJE NA MOM BLOGU SAMO ZA VAS:

Ne znam kako napisati post. Ali jučer mi je bio rođendan i nakon fantastičnog dana i iznenađenja koje mi je priredio neutrino mislim da je ok da probam napisati nešto. Obećala sam mu to, a meni za njega ništa nije teško.

Već sam probala jednom napisati nešto, ali sam se izgubila u digresijama i veličini ideje koju sam tada imala i naravno odustala. Sada slijedim savjet iskusnog blogera neutrina i pokušat ću s nečim jednostavnijim.

Dakle ovaj je tjedan trebao započeti kao i svaki drugi. Nakon što ujutro otpremim malu neutrinku u školu, a neutrina na posao u zgradu preko puta naše stambene ( to sam ja načarala da ga mogu kontrolirati ;-) ) odlazim na moju lekciju ruskog s još dvije žene (Talijanke koje naravno koriste svaku priliku pričati talijanski međusobno bez obzira što je s njima u društvu netko tko taj jezik ne govori).

No, ovog ponedjeljka ostadoh kod kuće s malom neutrinkom koja je kurila 40 i to već drugi dan. Prije podne je proteklo u kuhanju ručka, kuhanju čaja, cijeđenju limuna, skidanju temperature …



Oko podneva je stigao neutrino, kao i obično na ručak, ali danas nije bilo samo to u pitanju. On ostaje paziti na malu jer ja imam dogovoren intervju za posao. Bila sam uzbuđena jer je to prvi puta nakon više od 5 godina da se vraćam u poslovno okruženje i pokušavam nešto u poslovnom smislu. Nakon što sam u Hrvatskoj radila skoro od 7 do 7, ovih posljednjih 5 godina provela sam u sasvim drugom okruženju. O tome nekom drugom prilikom jer ću otići u digresije poput nekog koga vrlo dobro poznajem.

Intervju je organizirala muževa firma. Prvo je stigao dopis o tome da žene koje su zainteresiran za posao mogu poslati svoj CV njegovoj firmi, pa će se oni potruditi da nam nađu posao. Iz znatiželje sam poslala CV i željela vidjeti kakve su mi šanse. Intervju je bio pomalo smiješan. Ja sam došla, a gospodin koji je vodio intervju ponašao se kao da sam ja došla moliti za bilo kakav posao, a on je taj koji mi može dokazati da ja posao ne trebam ili mogu raditi nešto humanitarno ili možda čak otvoriti svoj Internet posao jer to danas svi rade. Mislim - halo, pa vi ste mene pitali hoću li ja da mi nađete posao (!)…

No dobro, jedino mi je žao što sam zbog toga propustila popodnevni čaj s prijateljicama koje su stigle iz Škotske. Naime, naš mali klub kućanica se prilično prorijedio prije novogodišnjih praznika. Sve koje nemaju školsku djecu ili druge obaveze krenule su provesti zimu u toplijim krajevima. Jest da su se zeznule - naročito ove iz Škotske jer je ponekad tamo bilo hladnije nego u Kazakhstanu koji je poznat po ekstremnim zimskim uvjetima. S približavanjem proljeća stižu i one natrag, tako da naše malo društvo opet postaje brojnije, a dobili smo i nove članove.

Navečer je maloj neutrinki napokon barem malo pala temperatura i svi smo otišli na spavanje malo mirniji.

Utorak je dan kad neutrino ostaje na poslu za vrijeme ručka i jede sendviče koje sam mu pripremila, a ja imam aqua qym od 12-13. Opet se neutrino žrtvovao. Zbog male neutrinke je došao kući kako bi ja mogla odraditi svoj qym. Za uzvrat nije morao jesti sendviče, već ga je doma čekalo svježe pripremljeno grašak varivo i poruka puna ljubavi od njegove žene.



Već je srijeda, i moj se rođendan približava. Neutrinka je još bolesna - istina bez temperature. Poslala sam pozivnice za malu zabavu u petak u našem stanu. Nekoliko ženica i ja, uz Black forest kolač i šampanjac. Kvragu, a ja u srijedu još uvijek nemam šampanjac. Možda se to nekom čini jednostavno, ali u Atyrau nije. Srećom ja sam prije ispitala tržište. Našla sam šampanjac koji hoću, a u srijedu mi je uspjelo pronaći ga već u drugom dućanu. Problem je ovdje što ako dućan nije u walking distance ( u dometu hodanja ?, a jesam gasterbajterica …) moraš zvati vozača da te odveze do dućana. Ja se služim službom prijevoza, ako je to baš neophodno. Volim hodati i ne volim biti ovisna o nekome. U Zagrebu sam uvijek sama vozila, a u Londonu sam sve obavljala biciklom, što me posebno veselilo. No ovdje, nakon što nisam pronašla šampanjac u prvom dućanu, morala sam zvati vozača da me odveze u drugi, tamo pričeka 10 minuta dok ja odjurim i kupim to što već trebam (ako nađem što mi treba) i onda me odveze natrag kući.



U srijedu navečer šampanjac je bio u hladnjaku, a četvrtak je bio dan za pravljenje kolača. No ujutro, prvo ruska lekcija s istim gore već spomenutim Talijankama. I to sam preživjela, ali samo zato što i ruska učiteljica ne govori talijanski. A možda malo i zato što se njihov ruski ne može mjeriti s mojim. Ja pričam ruski šepavo, ali one su i dalje ljubomorne jer moj rječnik je mnogo mnogo bogatiji od njihovog. A o izgovoru da i ne govorimo. Je li vam neutrino već rekao da kad meni netko nije simpatičan, onda mi stvarno nije simpatičan?

Pravljenje kolača je proteklo bez većih problema, sad kad sam dovukla iz Hrvatske tonu pudinga od vanilije i dvije tone kremfixa kako bi se ovo njihovo šugavo slatko vrhnje stisnulo u kakav takav šlag.

Kako god, u četvrtak navečer Black forest torta (tako Englezi zovu Schwartzwaldicu) i Parfait kocke stajale su u hladnjaku uz već ohlađeni šampanjac. Mala neutrinka je ležala u krevetu ohlađena na normalnu tjelesnu temperaturu 36,6, ali još uvijek slaba i gripozna. Jesam li spomenula hektolitre čaja i iscijeđenog limuna?

Svanuo je petak. Lijep, sunčan i prohladan dan i naravno moj rođendan.

Mala neutrinka je ustala zajedno sa svojim ocem kako bi mi čestitali rođendan. To je velika stvar jer je ovih dana otkako je bolesna spavala bar do 11. Uglavnom, nakon čestitki i poljubaca vratila se u krevet i nakon samo deset minuta opet zaspala. Oh, kako joj zavidim.



Neutrino i ja smo popili kavu i divili se zajedno mojem novom fotoaparatu koji sam na moje veliko iznenađenje dobila za rođendan. Mislimo krenuti na jedan tečaj o tome kako najbolje iskoristiti svoju digitalnu kameru i baš sam jučer dok sam pravila kolače razmišljala o tome što ću ja na tečaju kad jedina u obitelji nemam svoj fotić, i sad - vidi vraga.

U deset još jedno iznenađenje. Zovu sa recepcije mogu li mi poslati u stan dostavu. Cvijeće je stiglo, ruže iz neutrinovog posta koje je donijela Kazastanka od 40 kila s krevetom. Da ne spominjem da je cvijeće bilo u ogromnoj vazi s vodom. Naravno da sam ga nazvala i rekla mu da nije normalan. Za rođendanski poklon sam naručila novi novčanik, a ne tamo neko cvijeće i digitalnu kameru :-).

Nakon ručka, ne mog omiljenog, već neutrinovog omiljenog (ipak sam ja dobra ženica) uslijedile su pripreme za doček mojih frendica. Samo su četiri, jer ostatak stiže drugi tjedan, ali nema veze repriza tea-timea, bez čaja, slijedi u ponedjeljak.
Stigle su kao i obično na vrijeme. Jedna je Dankinja, odrasla u Nizozemskoj udana za Talijana, druga je Francuskinja udana za Škota, treća je Škotlanđanka udana za Škota (kako dosadno) i četvrta je Australka udana za Australca, ali ima nećaka čija je žena Hrvatica porijeklom. Naravno da je posjetila Dubrovnik dok je krstarila po Mediteranu.

Uz neobavezno ćeretanje strusile smo dvije boce šampanjca, a i kolači su im se svidjeli. Ne znam, nisam nikad sebe smatrala velikom kuharicom, ali nakon Londona, a naročito ovdje - malo sam se umislila. Jedva čekam „Progresive dinner“ koji jedna žena organizira u našoj zgradi za kraj ožujka. Možda baš to bude moj slijedeći post, ako se ovaj iole svidi neutrinu.

Večer sam provela s neutrinom i malom neutrinkom gledajući najromantičniji film ikada, to je mišljenje moje danske prijateljice koja mi ga je poklonila za rođendan. Film je stvarno da sjedneš, pa se zamisliš dokle seže ljubav i strpljenje u dugogodišnjem zajedničkom životu. Preporučam svim romantičnim dušicama, a neutrino možda napiše i recenziju. Moram priznati da smo mala neutrinka i ja cmoljile, a možda je čak i neutrino malo zasuzio (ko kad sluša hrvatsku himnu, ako znate što mislim – hint je Aplauz žalosnom varalici).



Mislim da ćemo za vikend isprobati neki novi Atyrauski restoran, a možda se prošetamo uz rijeku koja je još zaleđena, ali mislim da više nije sigurna za hodanje iako lokalni i dalje buše rupe u ledu i love ribu. Čini mi se čak da ih je ovih posljednjih dana mnogo više nego prije. Cijeli je led na rijeci izbušen i izgleda kao košnica. Sve to se lijepo promatra dalekozorom s prozora naše dnevne sobe, što je vrlo zanimljivo i jedna od mojih omiljenih metoda za odmaranje nakon kuhanja, peglanja i ostalih sitnih kućanskih poslova. Jer - da se pohvalim, za razliku od Londona gdje sam sve obavljala sama, ovdje dvaput tjedno dolaze spremačice. Nije da je čišćenje kakvo bi mene groznu čistunku zadovoljilo, ali je ipak pomoć nakon koje ja još sve malo popravim i onda se mogu baciti na ostale aktivnosti kojih ima mnogo više nego što sam očekivala pri našem dolasku u Atyrau.

Jedva čekam drugi tjedan da mi društvo opet bude kompletno, a vrijeme nadam se dovoljno toplo za naše dugačke šetnje uz rijeku, pa „Fridinim“ tajnim prolazom do čajane u hotelu u kojem je nakon duge šetnje vrlo ugodno ispijati čaj ili odličan kapućino u ugodnom društvu. Možda o tajnom prolazu i čajani neki drugi put jer ovaj post je već dovoljno neutrinovski dug.

Ajde da vas sad čujem, ako tu ne bude komentara neću je više nikad uspjeti nagovoriti da nešto napiše ...